RAZGOVOR - ZBOG ČEGA JE prof. dr. VELIMIR SRIĆA PODNIO OSTAVKU NA FUNKCIJU PREDSJEDNIKA ZAGREBAČKE GRADSKE SKUPŠTINE

Prof. dr. Velimir Srića prošlog je ljeta prihvatio ponudu Hrvatske narodne stranke i kao nestranačka osoba preuzeo obvezu predsjednika Skupštine grada Zagreba. Nije izdržao dugo, njegovo gostovanje na političkoj pozornici hrvatske metropole trajalo je tek desetak mjeseci. Na izvanrednoj sjednici Gradske skupštine 4. travnja dao je ostavku. Vrlo izravnim govorom oprostio se od gradskih zastupnika.

Imao sam dva cilja; jedan je bio afirmirati volonterski način rada u korist općeg dobra, a drugi pokušati što više nestranačkih osoba koje su stručnjaci na pojedinim područjima uključiti u procese upravljanja i odlučivanja. Glasao sam po vlastitoj savjesti, a ne po stranačkoj stezi. Međutim, glavni izvor mojega angažmana bila je želja da sa svojim znanjem više utječem na razvoj grada Zagreba. Kako se pokazalo da se ti ciljevi ne mogu ostvariti, jedino što mi je preostalo bilo je — povući se.

Nisam demagog, u normalnim okolnostima dužnosnici moraju imati status. No to nije trenutak hrvatske stvarnosti. Moja gesta bila je pokušaj da upozorim na prostor i vrijeme u kojem se sve to događa, prostor u kojem ljudi kroz politiku pokušavaju rješavati svoje egzistencijalne probleme, a ne probleme društva. Mislim da je jedan od hendikepa naše političke scene što nema dosta samostalnih, ekonomnski neovisnih i slobodnomislećih ljudi.

Nekoliko detalja. Zagreb je tri mjeseca bio talac kadroviranja. U Gradskoj organizaciji SDP-a je dominirala borba za karijeru jednog čovjeka i prepucavanje između gradske i nacionalne razine. Kriza se razriješila na način koji ne jamči ništa bolje, samo su se kadrovske karte promiješale. Po Poglavarstvu inače kola šala, ako se napije još dva puta, onda će bivši gradonačelnik postati pomoćnik pročelnika. To su nezasitne karijere kojima baš nikakva moralna komponenta nije bliska. To ne mogu razumjeti.

Drugi aspekt je moja kriva procjena da se s mjesta predsjednika Skupštine može jače djelovati. Da sam bio na listi većinskog partnera, onda bi vjerojatno moji projekti mogli proći. Pokazalo se da nekoliko ključnih inicijativa nisam mogao realizirati. Prvi sukob koji sam imao, neću reći s gradonačelnikom, on je samo personifikacija načina razmišljanja, nego s tim načinom razmišljanja, bio je model predlaganja Skupštini projekta Domovinskog mosta. Za investiciju težu od 50 milijuna maraka Poglavarstvo Skupštini šalje dokument na jednoj stranici, što smatram vrlo neozbiljnim. Skupština je bila dobra samo ako amenuje odluke. Suprotstavio sam se tome i vidio da sam u načelu nemoćan takve stvari spriječiti. Vrlo je teško u toj glasačkoj mašineriji nešto kvalitetno napraviti. Moja je logika — okruži se ljudima boljima od sebe želiš li dobro funkcionirati. Na žalost, logika mojega okruženja bila je okruži se ljudima koji su ti inferiorni.

Posebno me pogodilo što je koalicijski partner spriječio moju inicijativu osnivanja savjeta. Odgovor na tu inicijativu bio je: može, ali 60 posto kadra biram ja po stranačkoj slici, a ti 40 posto. Odgovorio sam da nemam svojih, da su moji svi ako su to najsposobniji. SDP je manipulirao bivšom koalicijom, pa nije bilo sukoba, mi smo se suprotstavljali čim smo uočili neku glupost, ja posebno. Posljednji eksces bila je Studija strateškog razvoja Zagreba. Inzistirao sam na dva čitanja, ali je to bilo vrlo oštro napadnuto i nije prošlo. Bio je to samo još jedan signal da se ne može raditi onako kako treba, nego onako kako su neki ljudi navikli.

U oproštajnom govoru obrušili ste se na SDP iako ni HNS niste poštedjeli. Izdvojila bih dvije Vaše tvrdnje: da nećete biti pijun stranačkih poglavica te da smatrate kako je sukob koalicijskih partnera samo privremeno riješen.

Kada nemate jake pojedince s kičmom, imate stranačko pleme koje je poslušno stranačkom poglavici. Ako je poglavica dobar, onda to i nije tako loše, no u većini slučajeva naše političke scene poglavice nisu osobe koje bi posebno imponirali. Izdvajam Vesnu Pusić, koja me nagovorila da uđem u politiku. Njezin politički projekt od početka bio mi je draži od bilo kojeg drugog, ali sam isto tako shvatio ograničenja pa i probleme koji iz toga proistječu. Ne bih htio udarati po HNS-u, izgledalo bi zločesto. Mislim da je ta stranka bila puno više žrtva nego sukrivac u ovom procesu, ali nosi dio odgovornosti, nije ustrajala dovoljno na modelu promocije ljudi od struke.

Možda sam neobjektivan, ali slika Hrvatske koja postaje poprište borbi stranačkih plemena, jako je negativna. Za jednu zemlju koja ima 4,5 milijuna stanovnika i za grad od 770 tisuća građana, gdje se ljudi dosta dobro poznaju, gdje se zna da je ljudski resurs, koji je kvalitetan, vrlo ograničen, mislim da su strančarenja i politički cirkusi vrlo štetni.

Drugo, mislim da je izgubio vjerodostojnost. Jedno je govorio, a drugo radio, kao i njegova stranka. Kako će ozbiljni građani vjerovati političaru koji jedan dan daje ostavku, a sljedećeg je povlači, ili jedan dan svi su glasovali za nešto, drugi protiv toga. Ako građani Zagreba znaju da imaju takve političare, onda su svjesni da je riječ o hrpi beskičmenjaka koje vjetar miče. Osobno cijenim entuzijazam i želju bivšega gradonačelnika da bude svuda i mislim da je njegov politički projekt trebao drukčije završiti.

Sada, kada su se karte ispremiješale, imamo gradonačelnicu koja se jedva uselila u svoj ured, a po svoje mišljenje ide u Banske dvore i susjednu kancelariju, dok će njezin drugi zamjenik biti dogradonačelnik u sjeni. Imamo vrlo nezdrave odnose između SDP-a i HNS-a, način na koji su se neki ljudi ponašali u ovoj krizi bio je vrlo agresivan, potencirao je konflikt i nisam optimist. Podsjećam na svoju ocjenu političkih plemena, poglavice će stvari držati pod kontrolom koliko je moguće. Vesna Pusić autoritetom i vizijom, a ona druga strana donekle time, a puno više demokratskim centralizomom. No to na razini pojedinaca neće dugo trajati. Među gradskim zastupnicima ima vrlo časnih i poštenih ljudi koji se lome, ne žele biti članovi partijskog plemena, nego žele misliti vlastitom glavom. Situacija je samo privremeno razriješena; to je ono što se zove "truli kompromis", koji ne vodi nikamo. I to je još jedan od razloga zašto sam se odlučio povući, naprosto ne vidim smisao sudjelovanja u tome.

Ovih se dana zaglušila telefonska centrala na Ekonomskom fakultetu od poziva potpore, a dobivam i brojna pisma. Neki predlažu da pokrenem novu stranku koja bi okupila ljude nezadovoljne sadašnjom situacijom. Mislim da je proces demokratizacije kod nas još u začetku. Deset godina rata i autokratskog pristupa demokratizaciji ubilo je ljude u pojam. Posljednje su dvije godine nedovoljno agresivne i ambiciozne. U velikoj su mjeri još uvijek slične onoj prethodnoj politici. Nije se još stvorio osjećaj da je demokratizacija efikasan i kvalitetan način koji rađa bolje procese i ljude, te nosi kvalitetu u razvoju zemlje. Mislim da je taj proces dugoročno nezaustavljiv, a glavno oružje u tom procesu je javnost, posebice ona intelektualna koja je u najvećem broju politički neorganizirana.

Nije ovo moj prvi politički angažman. Između 1986. i 1990. godine bio sam član hrvatske Vlade zadužen za znanost i informatiku, u tadašnjem Izvršnom vijeću Sabora. U tom smo razdoblju imali četiri puta veća izdvajanja za znanost, sve velike investicije koje hrvatska znanost ima potječu iz toga razdoblja. To je doba kada smo imali međunarodni ugled, stipendije, kada smo hrvatsku znanost postavili na OECD-ove standarde. Kada sam početkom devedesetih napustio politiku, isto su me pitali. Odgovarao sam: da, osim kada prođem, primjerice, pokraj Nacionalne knjižnice ili zgrade Fakulteta elektrotehnike. Rezultate posla koji sam radio ovih deset mjeseci, vidjet ću malo teže. Recimo, satisfakcija mi je što su mi svi zastupnici hrvatskog bloka i HIP-a na odlasku vrlo srdačno čestitali. Ne zato što sam njihov politički pristaša. Kada sam imenovan u Skupštinu, svi su bili izrazito protiv mene, nitko me nije podržao. Danas bih se mogao okladiti da bi me sada podržali, u 10 mjeseci uočili su da je moja želja — ne biti dio tima koji će mljeti glasovima one druge, nego osoba koja će artikulirati i usmjeravati kvalitetnu raspravu. Mislim da sam time pridonio razini demokratizacije u Gradskoj skupštini. Započeo sam i neke konkretne projekte, ali oni neće biti završeni osim možda Međunarodna menadžerska akademija na Zagrebačkom velesajmu, što mogu gurati i izvan Skupštine. Ne smijem zaboraviti regulaciju Save, izgradnju brane u Podsusedu; mojim angažmanom započela je izrada studije izvodljivosti. To je jedan od ključnih projekata za razvitak Zagreba.

Ipak, ostaje gorčina poraza. Nisam navikao gubiti. Što god sam do sada radio i u Hrvatskoj i Americi, imalo je rezultat kojim sam mogao biti ponosan. Navikao sam, nazovimo to uvjetno, pobjeđivati. Ovo je, moram priznati, neka vrsta poraza iako je iz nekih pretpostavki proisticalo da je došlo vrijeme za ljude poput mene u politici. Čini se da ipak nije tako.

Kao volonter obećao sam sebi da ću 30 posto vremena trošiti za Skupštinu, ali da sve mora funkcionirati. Pitajte moje suradnike jesam li uspio. Prvi sam predsjednik volonter u povijesti Gradske skupštine. Prije mene svi su radili po 10 do 12 sati dnevno, uz BMW i ostale povlastice. To je zapravo bio još jedan razlog za izazov, da se pokaže da se takve stvari mogu raditi i kao, nazovimo to tako, hobi, kao neka vrsta javnog angažmana.

Možda je glavni razlog ostavke ipak moj rastući osjećaj gađenja što moram trošiti vrijeme i energiju i biti dio sustava kojemu ne pripadam. Prijatelji su me počeli izjednačavati s cijelom tom gužvom u kojoj sam se našao. To mi je bilo neprihvatljivo jer nisam bio stranački čovjek. Osim toga, jačao je i opći osjećaj gađenja nad politikom danas u RH, gdje nas, najprije na nacionalnoj razini, jedan čovjek drži taocima nekoliko mjeseci, a zatim na gradskoj razini. Mislim da s tim treba prestati. Ako ovo može pridonijeti da svijest javnosti naraste i otpor se pojača, mislim da je vrijedilo svake žrtve.