Hrvatski šef diplomacije povukao je, zajedno sa suradnicima, nekoliko dobrih poteza. No, taj zamah mora pokazati kod kuće. I zarežati ako treba. To dosad nije činio. Treba naime one u koaliciji - koji bi, ako je ikako moguće, izgradili zid prema susjedima - uvjeriti da su to dobri potezi

Prvo je došlo do hvalevrijednog i hrabrog poteza - pisanja dokumenta u kojem se navode razlozi protiv proglašenja gospodarskog pojasa na Jadranu. Naša je diplomacija ovoga puta sasvim u pravu. Taj bi jednostrani čin donio Hrvatskoj više štete nego koristi. No, nije sigurno hoće li se napor Zrinjevca isplatiti. Usijane koalicijske glave koje sjede u ostalim ministarstvima mogle bi odlučiti da ipak više znaju od ljudi koji se tom problematikom kao profesionalci bave više od jednog desetljeća. Logici, europskoj praksi i pragmatici unatoč.

Novi je zamah napokon postignut i u odnosima sa službenim Beogradom. Zajedničko pismo Vijeću sigurnosti UN-a o tome da su se stekli uvjeti za rješavanje pitanja Prevlake velik je pomak naprijed. Jugoslavija se konačno prihvatila avnojske granice kao prave, a ne samo administrativne. Učinili su to sa 11 godina zakašnjenja. To je, još 1991. godine, ustvrdila Badinterova komisija. No, samo je pismo rezultat prethodnog dogovora o tome da će napokon profunkcionirati zajedničke mješovite diplomatske komisije.

Nova je praksa pravo osvježenje nakon hrvatskih graničnih akrobacija sa susjednima. Napokon se netko sjetio da redoslijed stvari treba obrnuti - neka prvo stručnjaci za granice kažu svoje, a onda, na kraju, političari mogu pregovarati. Da je takav recept primijenjen u pregovorima sa Slovenijom, možda ne bismo imali problema. Račan se sada iz sporazuma o Piranskom zaljevu ne može povući bez optužbe za opstrukciju, a Sabor ga neće prihvatiti.

Hrvatska ipak najviše problema ima s Bosnom i Hercegovinom, odnosno s tamošnjim Hrvatima. Nakon prošlotjednih razgovora s predstavnicima hrvatskih stranaka u Mostaru, nažalost, uopće nije bilo bitno što je izaslanstvo iz Zagreba izvrsno vodilo pregovore. U vjerojatno posljednjem pokušaju da se postigne svehrvatski konsenzus o ustavnim promjenama, prvo je trebalo pomiriti zavađene hrvatske stranke koje su došle na sastanak. HDZ BiH je, naravno, razgovore bojkotirao i optužio hrvatsku vladu da prodaje hrvatske interese zbog vlastitih međunarodnih probitaka. HDZ BiH i dalje ostaje populističko-nacionalistička stranka koja je još spremna zamotati se u hrvatsku zastavu zbog vlastitih interesa (uključujući i financijske), tvrdeći da se brine o sudbini hrvatskog naroda u BiH.

HDZ je u BiH uvjerljivo najmanje pametna stranka. A priori odbija sve razgovore. SDS je na ustavne promjene uložio niz neprihvatljivih amandmana. Nije bitno što ih većina neće biti prihvaćena jer su ostali u političkoj igri. HDZ je na sebe preuzeo odgovornost da Hrvate u BiH proglasi izopćenicima. Ipak, ne tako davno, HDZ se sa SDS-om vrlo brzo složio. Kada se u Republici Srpskoj glasalo o konstitutivnosti Hrvata, obje su stranke glasale protiv.

U parlamentu Federacije, kad se raspravljalo o istoj temi, HDZ je demonstrativno napustio dvoranu. Najavom da najvjerojatnije neće sudjelovati na BiH-izborima ta je stranka potvrdila visok stupanj neodgovornosti prema vlastitom narodu. I dokazala da je BiH uopće ne zanima.

Hrvatski šef diplomacije povukao je, zajedno sa suradnicima, nekoliko dobrih poteza. No, taj zamah mora pokazati kod kuće. I zarežati ako treba. To dosad nije činio. Treba naime one u koaliciji - koji bi, ako je ikako moguće, izgradili zid prema susjedima - uvjeriti da su to dobri potezi. Uz nekoliko vanjskih politika umjesto jedne, inicijativa diplomacije ostat će samo na dobrim pokušajima. To što su probali, a nisu uspjeli neće ih abolirati. Objektivnu i zapovjednu odgovornost za uspješnu vanjsku politiku snosi Tonino Picula. On, uostalom, sjedi u Vladi.