U »bespućima hrvatske stvarnosti«, gdje ni vlast ni opozicija ne igraju onako kako se to od njih traži, na biračima je nezahvalna uloga da biraju manje lošeg

Premijer Ivica Račan i cijela vladajuća koalicija doživjeli su da im lekcije dijele i oni što su takoreći donedavno pristajali na diktat politike ili bili njegovi provoditelji. Međutim, što god do jučer bili i što god radili, Božo Prka i Tomo Bolotin potpuno su u pravu. Politički diletantizam nije za zemlju i njene građane ništa manje zlo od voluntarizma, nesposobnost političke elite da se izdigne iz provincijalne opsjednutosti sobom i posloži okvir koji će omogućiti razvoj društva i pojedinaca u njemu jednako je pogubna kao i htijenje politike da dominira svakim kutkom života.

Vladajuća koalicija na čelu s premijerom ponovno je u slučaju »nesmotrene« izjave o stanju u dvije banke diskreditirala i sebe i ono što tvrdi da pokušava raditi. Posljedice? Sužavanje vlastitog prostora za djelovanje, a sa svakim danom približavanja izborima i opadanje vlastitih dionica na izbornoj burzi. Do kada će padati i da li će početi rasti, još treba vidjeti, ali da birači mogu biti zabrinuti ponašanjem onih u koje su vjerovali, bez svake je sumnje.

Pogotovo što je alternativa konfuznoj vlasti krcata mana, koje ne ulijevaju povjerenje da ćemo tako skoro imati političku garnituru spremnu dosljedno i odlučno provesti promjene koje će nas voditi modernizaciji a ne povratku na staro. Riječ je o HDZ-u koji se sprema u nedjelju izabrati novog predsjednika, pri čemu obojica ozbiljnih kandidata za to mjesto, i Sanader i Pašalić, zbog slabosti aktualne vlasti očekuju skori povratak na vlast, makar i u koalicijskom aranžmanu.

Problem s HDZ-om nije u tome što govore njegovi čelnici nego u onome što ta stranka objektivno danas još uvijek jest. Na jednoj strani stoje Sanaderova vizija demokratiziranog narodnjačkog (demokršćanskog) HDZ-a koji je pod njegovom komandom zaliječio trećesiječanjske rane i ponovno se osovio na noge. Njemu nasuprot stoji Pašalić u umivenom tehnomenadžerskom celofanu, mašući ekonomskim programom oporavka i vjerujući u to da će ne samo hadezeovci već i birači u jednom trenutku, fascinirani »jakim ljudima«, zaboraviti na repove koji se vuku iza njega.

No, činjenice narušavaju fasadu koju u hofiranju s javnošću obojica nastoje ulaštiti. Animoziteti u stranci, garnirani i fizičkim kontaktima prve vrste, jasno su upozorenje da je to sve samo ne kompaktna grupacija uvjerenih demokrata koji nakon četiri godine zaslužuju dobiti novu priliku da pokažu što znaju. Drugo, u podlozi sukoba u HDZ-u nije programski sukob »naprednjaka« i »natražnjaka«, nego je riječ o osobnim sklonostima i interesima pojedinaca u stranci da se vezuju uz jednog ili drugog kandidata.

To, s jedne strane, sugerira kako će budući pobjednik morati »namiriti« svoje pristaše, a s eventualnim dolaskom na vlast to bi se moglo pretvoriti u nastavak klijentelizma, nagrađivanja odanih bez obzira što i koliko u politici mogu napraviti. S druge strane, i u jednoj i u drugoj grupaciji djeluju pojedinci čiji je vidokrug demokratske i moderne Hrvatske, koja će nacionalizam zamijeniti građanskim modelom liberalnog društva, sužen do krajnjih granica.

Vodeća oporbena stranka u Hrvatskoj, dakle, unatoč verbalnim uvjeravanjima njenih vodećih političara, nije se još uspjela profilirati da bi se na nju mogle osloniti nade i želje najvećeg broja građana o ukupnom društvenom razvoju i hvatanju priključaka s razvijenim svijetom. I tako u »bespućima hrvatske stvarnosti«, gdje ni vlast ni opozicija ne igraju onako kako se to od njih traži, na biračima je nezahvalna uloga da biraju manje lošeg. No, nemaju izbora nego birati dok ne pronađu pravu kombinaciju, koliko god to trajalo i neizvjesno bilo. Nije utješno, ali sve je bolje od traganja za autoritarnim vođom ili prijekih revolucionarnih rješenja, što su siguran put u sunovrat prošlosti i mraka.