Vjesnik: 17. 04. 2002.

Hrvatski političari dokazali da o bankarstvu pojma nemaju

Svi će se naši političari zakleti da sve što govore ili zahtijevaju čine kako bi sačuvali zdravlje hrvatskog bankarstva / To krasno zvuči, ali je očito da su se više brinuli o brzim poenima koje mogu skupiti za svoju stranku nego o dobrobiti bankarskog sustava / HDZ je aferu pokušao iskoristiti kao amnestiju za sve svoje bankarske grijehe u prošlom desetljeću / Stranke petorke ponašale su se po načelu: Ako prođe - i mi smo zaslužni, ako ne prođe - Račan je kriv

ZAGREB, 16. travnja - Hrvatski su se političari potkraj prošlog tjedna upravo natjecali tko će građanima uliti više financijskog straha u kosti. I to bez suvišnih zašto, glavno da dobro zvuči. Pri tome su, naravno, pokazali elementarno neznanje o temi o kojoj su davali veleumne izjave i medijima došaptavali informacije s više nego tankim pokrićem.

Priča je kulminirala u nedjelju, kada je premijer Ivica Račan morao demantirati informaciju da se u još dvije banke događaju neke čudne stvari, opasno nalik kriminalnim rabotama riječkog dealera devizama Eduarda Nodila. Informaciju, naravno, novinari nisu iz prsta isisali nego im je prišapnuta upravo iz vrha koalicijske vlasti koji je u utorak, na sastanku petorke, s guvernerom HNB-a Željkom Rohatinskim raspravljao o »aferi Riječka banka«.

Jedan od glavnih stupova bankarskog sustava bilo koje zemlje je povjerenje građana. Ono se teško i dugo gradi, a lako i brzo nestaje. Zbog toga je bankarski sustav vrlo »osjetljiva biljka«, bez obzira na golemu financijsku moć koja je u njemu koncentrirana i zastrašujući utjecaj na ostatak gospodarskog života neke zemlje.

Svi će se naši političari zakleti da sve što govore ili zahtijevaju čine upravo kako bi sačuvali zdravlje hrvatskog bankarstva, odnosno štediše i tvrtke zaštitili od nekog novog sloma. To krasno zvuči, ali u praksi nije baš tako, što dokazuje i činjenica da su se informacije »skupljene s nogu« - koje nisu potkrijepljene ni jednim čvrstim argumentom - uredno prosljeđivale medijima kao ekskluzivna moneta za potkusurivanje.

I sve to skupa uredno je zalijevano izjavama tipa »Ja smatram da će sanaciju Riječke banke platiti porezni obveznici«, naravno, bez i jednog jedinog argumenta. Baš kao što se nismo naslušali ni argumenata za odgodu prodaje Riječke banke, koji bi bili barem približno jaki kao argumenti onih koji su, ukratko, tvrdili da država novca za dokapitalizaciju - nema.

A bez dokapitalizacije Riječka banka slobodno može staviti ključ u bravu, što će pak porezne obveznike prilično skupo stajati jer će morati platiti tzv. osiguranu štednju.

Sve u svemu, očito je da su se naši političari u cijeloj priči mnogo više brinuli o brzim poenima koje mogu skupiti za svoju stranku nego o dobrobiti bankarskog sustava.

Opozicijski političari, na čelu sa HDZ-om, javno su se naslađivali činjenicom da je i koalicijska vlast, eto, doživjela svoju veliku bankarsku aferu s jedva izbjegnutim slomom Riječke banke.

Tu su aferu uglavnom pokušali iskoristiti kao svojevrsnu amnestiju za sve svoje bankarske grijehe i probleme koji su Hrvatsku potresali u prošlom desetljeću, a građani su iz svojih džepova za njihovu sanaciju morali izvaditi gotovo 50 milijardi kuna.

Nažalost, ni stranke koalicijske vlasti nisu pokazale mnogo više političke zrelosti i odgovornosti. Ponašale su se prečesto po već dobro poznatom receptu: Ako rješavanje problema s Riječkom bankom uspije i donese dobre plodove, uvijek si možemo pripisati zasluge za to jer smo dio koalicijske vlasti; ako ne uspije, uvijek ćemo moći tvrditi da smo se mi, eto, čak i javno usprotivili ponuđenom rješenju iz kuhinje premijera Račana i guvernera Rohatinskog.

U petorki, dakle, ništa novog. Svatko vuče na svoju stranu i svi pokušavaju sjediti na barem dvije stolice odjednom. U vrijeme koalicijske krize, kada su tjednima naciju mučili svojim prepucavanjima, jedan od glavnih zahtjeva nezadovoljnih Račanovim vođenjem Vlade bio je da se svi važni potezi moraju najprije raspraviti i dogovoriti na petorki. Zbog toga je i dogovoren način na koji se o takvim pitanjima glasuje.

Jesu li o Riječkoj banki raspravljali? Jesu.

Jesu li glasali o načinu rješavanja problema i terminu prodaje? Nisu.

Zašto? E, to je vrlo zanimljivo pitanje.

Jesu li zaključili da kriminalna afera, koja je zamalo srušila treću banku u državi, nije pitanje dostojno njihovih velevažnih glasova? Ili su zaključili da je, za svaki slučaj, bolje zadržati status neupućenog i neobaviještenog. Pa, ako prođe - prođe, ako ne prođe - Račan je kriv. Na temelju iskustva s našim političarima, može se zaključiti da je u igri bila kombinacija potvrdnih odgovora na oba pitanja.

Tom tragikomičnom igrokazu s verbalnim lupetanjem i pucanjem u političke mete, nažalost, doprinos je dao i premijer Račan, iako se ne može poreći da je njegova vlada brzo i efikasno ugasila vatru koja se s Riječke banke mogla lako proširiti i na šaltere drugih banaka. Iako je poznat kao političar koji pred novinarima mjeri svaku riječ, ovoga je puta olako potvrdio informaciju čije su pokriće bile samo izjave tipa »čuo sam« i »Nodilo je rekao«. A to sasvim sigurno nije dovoljno pokriće za izjavu premijera, pogotovo ne o temi koja je tako osjetljiva.

Sanja Kapetanić