KAKO JE GRIŽNJA SAVJESTI ZBOG PASIVNOSTI NIZOZEMSKOG BATALJONA U DANIMA SEBRENIČKOG POKOLJA 1995., PRETOČENA U OSTAVKU VLADE

Sedam dana nakon objavljivanja Srebreničkog izvještaja, nizozemski premijer Wim Kok je, nakon izvanredno sazvane sjednice, objavio je kolektivnu ostavku svoje vlade. Odmah potom predao je ostavku kraljici Beatrix, koja ga je uputila da oformi prelazni kabinet do parlamentarnih izbora koji su predvidjeni za mjesec dana. Malo je tko očekivao ovakvu reakciju vlade, koja je vrlo uznemirala zemlju i izvukla na površinu latentnu, ali stalnu grižnju savjesti zbog uloge nizozemskog bataljuna u strašnom pokolju u Srebrenici. Naravno, ta grižnja savjesti nije se zapažala u običnom životu, ali jest u svemu što su bile institucije.

Ne samo da je Nizozemska imala najslobodniju politiku prema izbjeglicama iz BiH, da su građani te zemlje tamo najlakše mogli dobiti dozvole boravka, pomoć, besplatno stanovanje, zdravstveno - cijeli niz sjajnih povlastica, i ne samo da je Nizozemska izdašno davala materijalnu i tehničku pomoć ne samo Bosni i Hercegovini, nego i drugim zemljama u regiji, nego je, i kad je Bosna u drugim bogatim zemljama izašla iz mode, tamo zadržan pijetet prema njihovoj ratnoj tragediji.

Godišnjica pada Srebrenice, posebno se obilježavala na nizozemskoj televiziji, a gotovo svaki tjedan na nekom od programa neka je emisija koja se tiče Bosne. Također, uzimajući u obzir da je Srebrenički izvještaj, amnestirajući nizozemske vojnike na terenu, dio odgovornosti prenio na nizozemsku vladu, ali velik i ozbiljan dio i na Ujedinjene narode - time da je izravno uperio prstom na Jasushija Akashija - moglo bi se dogoditi da ova reakcija vlade Wima Koka, protrese daleko veće strukutre.

Moglo bi se dogoditi, ali to je jako malo vjerojatno. Preispitivanje uloge UN u srebreničkim događajima, u ratu prošlog desetljeća na Balkanu, dovelo bi do prevelikog ljuljanja sustava. Tada bi se otvorilo i pitanje Ruande, gdje se odvio genocid, a da ne govorimo o ranijim krizama. Najverojatnije će se se cijeli potres zaustaviti na i u Nizozemskoj, koja će se opisati kao slučaj sui generis međunarodne scene, koji drugi neće misliti da treba slijediti. U Nizozemskoj ostavka Kokove vlade nije zaustavila kolektivno preispitivanje - sad se pretresa odgovornost vojnog vrha koji je poslao svoje totalno nepripremljene vojnike u Srebrenicu, odbivši, što se danas vidi kao vrhunac nedopustive naivnosti i ignorancije- američku ponudu da prošvercaju u svoj stožer opremu za prikupljanje obavještajnih podataka o namjerama srpskih i bošnjačkih snaga.

Međutim, bez obzira na rezultat te istrage koja se pokreće oko vojnog vrha, Kok je na nizozemskoj televiziji izjavio da međunarodna zajednica nema 'lice i identitet' te tako ne može preuzeti i odgovornost pred obiteljima srebreničkih žrtava, a to 'netko mora'.'Međunarodna zajednica nije pružila dovoljnu zaštitu u takozvanoj sigurnosnoj zoni. Međunarodna zajednica, u kojoj Nizozemska ima svoju posebnu ulogu,očigledno se pokazala nesposbnom da spriječi da enklava padne i da sprijeći genocid koji su poslije izvršili bosanski Srbi', rekao je Wim Kok u kratkom obraćanju parlamentu. Na svojoj posljednjoj sjednici, Wim Kok , koji je bio premijer za vrijeme srebreničkog pokolja, objavio je svoju ostavku, a odmah su mu se pridružila dva ministra. Najprije je ministar okoliša Jan Pronk rekao da je ostavka u ovom slučaju pitanje časti te da očekuje od kolega da mu se pridruže. Drugi je ostavku dao ministar obrane Frank De Grave koji je tek dvije godine na dužnosti, nakon čega je odstupio cijeli kabinet.

Vlada Wima Koka bila je koalicija lijevog centra koja je posljednjih osam godina vodila Nizozemsku iz uspjeha u uspjeh, i bila zaslužna za prelazak Nizozemske iz vrlo bogate zemlje u još višu kategoriju, vrlo, vrlo bogate zemlje. Istina, posljednjih mjeseci gospodarski pokazatelji malo su slabiji - recimo, inflacija je porasla, ali u zemlji kojoj je GDP preko 30 000 dolara, to su zaista sitnice. Unutar zajedničkih europskih političkih foruma i struktura, Nizozemska je, koliko je to moguće za malu zemlju - samostalna i, kolokvijalno rečeno, redovito na strani pravde. Sam Wim Kok vrlo je utjecajan na međunarodnoj političkoj areni. Zajedno sa svojim prijateljima, Tonyjem Blairom i Billom Clintonom, promovirao je takozvani 'treći put', što je bio pokušaj, uspješan, uostalom, redefiniranja moderne ljevice, odnosno nastojanja da se u tržište uključe socijalni elementi, da se spoji vrst socijalne pravde i gospodarske efikasnosti , po uzoru na američki model tržissta.

Wim Kok, bio je godinu dana premijer kad se dogodio masakr, a ministar financija kad su nizozemske trupe poslane u Bosnu - tada je premijer bio Ruud Lubbard, koji je danas prvi čovjek UNHCR-a - inzistira da su namjere vlade kad je slala vojsku u Srebrenicu, bile plemenite. Wim Kok se sad najvjerojatnije može pozdraviti s daljnjim velikim političkim planovima, iako odlazi kao čovjek od integriteta. Naravno, mnogi kažu da je ovo jedini potez koji je Kok kao političar mogao napraviti - koalicija lijevoga centra počela se zadnje vrijeme ljuljati, a šanse da dobije nove izbore nesigurne su. Napadi dolazi od strane desnog centra, ali i od vođe nizozemskog populističkog pokreta Pima Fortuyna, dizajniranog po uzoru na Jorga Heidera, a koji je vodja pokreta Leefbaar Neederlands, u prevodu -Nizozemska u kojoj se može živjeti, i koji je prošli mjesec pomeo suparnike na općinskim izborima u Rotterdamu na programu zaustavljanja nizozemske politike 'otvorenih vrata' prema strancima, pogotovo muslimanima i smanjenju pomoći, između ostalog, i za Balkan.

Izvještaj holandskog povijesnog instituta na kojem su nizozemski eksperti radili pet godina, zaključio je da holandski bataljun nije mogao predvidjeti da će se dogoditi taj strašan pokolj, ali da je predao Ratku Mladiću srebreničke muškarce i djecu znajući da im je sudbina neizvjesna.

Zarobljenici su većinom odvedeni u polja, gdje su streljani u redovima, nakon što su, žicama zavezanih ruku, morali kleknuti. Između tih 8 000 žrtava bilo je i djece od deset godina. Nekoliko stotina Srebreničana bilo je pobijeno u zgradi preko puta nizozemskog stožera, dok su se nizozemski vojnici ponašali pasivno. Izvještaj je ustanovio da se 110 nizozemskih vojnika isključivo lagano naoružanih, nije moglo ni slučajno suprostaviti Mladićevim snagama, kako bi obranili 30 000 stanovnika Srebrenice.

Međutim, u komentaru Srebereničkog izvještaja, Tim Judah, londonski publicist i dugogodišnji dopisnik s Balkana, upozorava da se ne smije smetnuti s uma tko je stvarno počinio te zločine - a to je bio Ratko Mladić i njegova vojska, ljudi koji su još uvijek na slobodi.'Englezi su mogli bombardirati željezničku prugu do Auschwitza, nisu to učinili, ali, ipak, nisu Englezi odgovorni za pokolje u Auschwitzu. Mislim da na isti način treba gledati i na nizozemski bataljun u Srebrenci. Njihov put, popločan dobrim namjerama, vodio je, u ovoj situaciji u pakao", kaže Tim Judah.