Nizozemska je vlada dala ostavku zbog uloge svojih vojnika u padu Srebrenice prije skoro sedam godina. Država je naredila službenu istragu, istraga je pokazala da je Nizozemska svoje vojnike poslala nedovoljno pripremljenje u gotovo nemoguću mirovnu misiju. Nisu uspjeli sačuvati Srebrenicu kao UN-ovu zonu, nisu spriječili zločine srpske vojske nad nekoliko tisuća Bošnjaka. Javnost Nizozemske, od desnice do ljevice, pozdravila je odluku o ostavci. Mediji pišu da vlada zbog te geste političkog i moralnog karaktera zaslužuje najveće moguće poštovanje.

Hrvatska nije Nizozemska i nitko ovdje nije i neće davati ostavke zbog onoga što se u ratu događalo. U deset HDZ-ovih godina nitko od Tuđmanovih premijera ni ministara nije smatrao potrebnim snositi konzekvence zbog ponašanja hrvatskih vojnika. A nije se, kao u slučaju nizozemskih plavih kaciga u Srebrenici, radilo samo o tome da nisu spriječili zločine. Radilo se i o zločinima koje su sami počinili.

Nije bilo ostavki zbog zločina koji su u Bosni i Hercegovini sponzorirani s hrvatske strane. Etničko čišćenje, ubojstva, masakri, logori, preseljenja stanovništva – nikoga to u ondašnjoj vlasti nije uznemirilo. Nitko se nije našao pozvanim odstupiti ni zbog zločina koji su počinjeni nakon Oluje i drugih oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske. Pripadnici sadašnje vlasti, a svojedobno Tuđmanovi ministri, danas priznaju da su znali i za likvidacije u Gospiću prije jedanaest godina, ali, kažu, u to se vrijeme ništa nije moglo napraviti zbog srpskih zločina u Škabrnji. Mogla se dati ostavka, iz osjećaja moralne odgovornosti ili u znak protesta, ali to im ni danas ne pada na pamet.

Sadašnju vlast svakako najteže tereti u Saboru izglasana deklaracija o Domovinskom ratu, koja je trebala poslužiti kao sedativ za desnicu, i u kojoj se tvrdi da je Hrvatska vodila samo obrambeni rat i samo u svojim državnim granicama. U petorci znaju da to nije istina, ali su se u parlamentu brzopleto obavezali na povijesnu laž, usto s namjerom da je oktroiraju cijeloj naciji. To je težak minus njihovoj vjerodostojnosti, pogotovo jer se množe svjedočenja, neka i pred Haškim sudom, koja dokazuju upletenost Tuđmanove vlasti u ratno komadanje Bosne i njeno, u najmanju ruku nereagiranje, na likvidacije srpskih civila po Hrvatskoj.

Svijest o nekoj vrsti odgovornosti u Hrvatskoj se, eventualno, izražava tek posredno. Na primjer, jučer potpisanim ugovorom o doniranju obnove Starog mostarskog mosta sa 4,6 milijuna kuna. Zagreb za vlastite mogućnosti velikim sredstvima pomaže ponovnu izgradnju mosta, ali neće reći da to čini i zbog uloge koju je u njegovu rušenju odigrala Hrvatska. Šutnjom o pravom stanju činjenica podržavajući image generalne hrvatske nevinosti, aktualna vlast otvara prostor onima koji je zbog tih gesta dobre volje uzimaju za metu. Umjesto da ih suoči s notornom istinom da Hrvatska danas plaća njihove grijehe.