Povjerenje građana Hrvatske u stabilnost domaćeg bankarskog sustava ponovo je poljuljano ovih dana, nepune četiri godine nakon izbijanja takozvane druge bankarske krize i tek godinu dana nakon kakvog-takvog saniranja njezinih posljedica.

Jesu li građani Hrvatske dan kasnije povjerovali premijeru Račanu da Vlada nema informacija o tome kako postoje problemi u te dvije banke, vidjet će se sljedećih dana kad štediše odluče što će učiniti sa svojim ulozima u spomenutim bankama. Ako se pred poslovnicama PBZ-a i Splitske banke ne stvore gužve, to će značiti kako su uprave te dvije banke uvjerile štediše da je njihov novac položen u banke koje uspješno i stabilno posluju i koje su u prošloj godini zajedno ostvarile dobit veću od 700 milijuna kuna.

Prema prvim reakcijama štediša koji nakon Račanove izjave nisu nagrnuli na bankarske šaltere, čini se da građani Hrvatske nisu povjerovali u ono što je premijer tvrdio u svojim izjavama. I što je možda još važnije - tako su dokazali da su odgovorniji i od samog premijera.

Iako su uz premijera i vodstva Splitske i Privredne banke i Hrvatska narodna banka u ponedjeljak opovrgnule postojanje bilo kakvih nepravilnosti, a guverner Željko Rohatinski čak je radi uvjerljivosti tih demantija isti dan bio i uvodničar na Skupštini PBZ-a, ostaje činjenica da Račan nije zanijekao svoju izjavu o postojanju problema, nego ju je samo ublažio tvrdnjom kako je izvučena iz konteksta. Što doista premijer Račan zna o problemima u Splitskoj i Privrednoj banci i što su mu o tome rekli "određeni" ljudi koji su ga usmeno informirali, javnosti još nije objasnio. Što su on, ali i kontrola HNB-a poduzeli nakon tih dojava također nije do kraja jasno. Jedino je sigurno da je uspio uzbuniti javnost, koja se s pravom pita hoće li ikada saznati je li premijer u napadu iskrenosti govorio istinu ili je bez imalo razmišljanja ugrozio stabilnost bankarskog sustava.

A bankarski sustav, upozorava hadezeovac Ivan Šuker, član saborskog Odbora za financije i državni proračun, može biti ugrožen ako su informacije koje je premijer dobio u potpunosti neutemeljene i ako se to naknadno i dokaže. - Juriš na banke događa se kad neodgovorne izjave pojedinaca izazovu umjetnu krizu, napominje Šuker. Dakle, kad bi se zbog premijerove izjave dogodio juriš na Privrednu i Splitsku banku, drugu i četvrtu banku u Hrvatskoj, to bi moglo ozbiljno uzdrmati domaći bankarski sustav. Naime, te dvije banke zajedno s Riječkom bankom, iz koje su štediše podigle 300 milijuna eura štednje, imaju 40 posto bankarske aktive u Hrvatskoj.

Da se kojim slučajem nakon Račanove izjave ostvario najcrnji scenarij i da su štediše u većem broju počele izvlačiti novac iz te banke, pitanje je bi li Vlada i HNB s obzirom na količinu štednje u tim bankama mogle reagirati kao u slučaju Riječke banke i držati situaciju po kontrolom. Što bi tek bilo da štediše PBZ-a i Splitske banke počnu za svaki slučaj slijediti i građani koji su svoj novac položili u druge banke. Država, sasvim sigurno, ne bi imala sredstva kojima bi mogla reagirati na takvu situaciju i treba vjerovati u to da se ta nacrnja predviđanja ipak neće dogoditi, unatoč tome što se premijer opasno poigrao živcima štediša koji ne moraju imati mamutsko pamćenje da bi se sjećali kako su u redovima pred bankama strahovali za svoju životnu ušteđevinu.

Samo prije četiri godine dramu sličnu onoj štedišama Riječke banke proživljavali su građani čiji je novac bio položen u Dubrovačku i Croatia banku. Na sanaciju tih banka država je ulupala 374 milijuna dolara. Istovremeno je otvoren stečaj u još devet banaka, što su štediše tih banka platile svakom kunom za koju je njihova štednja bila veća od sto tisuća kuna. Porezne obveznike stečajevi tih banka koštali su oko 450 milijuna dolara, koliko je država platila osiguranu štednju u tim bankama. Tako je druga bankarska kriza državu, odnosno njezine građane, ukupno koštala oko 800 milijuna dolara.

Ta se kriza dogodila dok su još uvijek bile svježe "rane" i gubici nakon prve bankarske krize, odnosno u trenutku kad su se Splitska, Slavonska, Riječka i Privredna banka oporavljale nakon sanacije provedene u 1995. i 1996. godini. Sanacija tih banaka državu je, pak, koštala 473 milijuna dolara. Uzrok i prvog i drugog posrnuća banaka bili su njihovi loši plasmani. Banke su, naime, kredite davale povezanim poduzećima bez čvrstih jamstava i osiguranja da će ti krediti biti vraćeni. Apeli da pri davanju kredita jedini kriterij ne bude politička zaštita odbijali su se o zid. Iz posrnulih poduzeća banke nikada nisu u potpunosti izvukle svoja sredstva, a do sada se na brojne dokaze da ti novci i nisu završili u zaduženim tvrtkama nije previše osvrtalo ni hrvatsko pravosuđe. Pokoji bankar završio bi na nekoliko dana ili mjeseci u pritvoru, neki su se skrivali po bolničkim odjelima, ali do danas nitko nije kažnjen za to što je svjesno uništio banku i ugrozio bankarski sustav u zemlji.