Mnogo se lakše nambudo borcu upoznati s džudistom nego spoznati povijesni kontinuitet čiji je Putin neposredan produkt

Zašto Rusija nije u stanju stvoriti demokratski poredak? Već se od Kanta i Marxa tvrdi da to nije teorijski moguće jer Rusi za to nisu stvoreni. Slavenofobi poput Hitlera i Goebbelsa činili su sve da ne bude Rusa, a kamoli ruske demokracije. S ruske su pak strane slavenofili smatrali da Rusija nije pripravna na demokraciju kao "zapadni izum" budući da ne odgovara tradiciji pravoslavlja i metafizičkih i mističkih stvari koje u njemu igraju glavnu ulogu. Lenjin i Staljin su u demokraciji vidjeli klasnu predrasudu i prepreku za očuvanje svoje tiranije kao izgovora za disciplinu permanentne revolucije.

Tranzicijski reformatori su razloge neostvarivosti demokracije nalazili u korupciji i kriminalu, dok akademici pišu da baština samodržavlja i tajnih službi ne dozvoljava socijalni liberalizam kao pretpostavku za njezino usvajanje. Idejni tvorac perestrojke i glasnosti, najbliži Gorbačovljev suradnik, Aleksandar Jakovljev prodrmao je prošle godine rusku javnost svojim memoarima "Omut pamjaty" (Vir sjećanja) o 20. vijeku u kojem je dominirao democid (istrebljenje naroda), a ne demokracija. U toj knjizi s podnaslovom "Od Stolipina do Putina" Jakovljev ističe kagebeovsku nit koja spaja staru s novom nomenklaturom.

Mesić je u prvi službeni posjet Rusiji otišao s napomenom da je riječ o susretu upoznavanja, da bi već nakon prvog dana boravka zaključio kako više ne postoje predrasude u odnosu između dvaju naroda i dviju država. Stavimo li na stranu tu problematičnu tvrdnju da su navodno narodi, a ne političari, bili ti koji su jedni o drugima gajili predrasude, važno je da su one eto nestale poslije svega nekoliko sati razgovora s Putinom. U svakom slučaju, mnogo se lakše jednom nambudo borcu upoznati s džudistom nego spoznati povijesni kontinuitet čiji je Putin neposredan produkt. Mesić nije definirao o kakvim se vrstama predrasuda radilo? Je li možda bilo zazora spram ruske demokrature? Što se s tim u vezi promijenilo? Ako se nakon Hruščovljeva unutarpartijskog distanciranja od staljinizma smanjio utjecaj tajnih službi na visoku partijsku i državnu politiku, dolaskom Jurija Andropova odvijala se rekagebeizacija ruskog društva. Iz takvog miljea došli su na vlast i Gorbačov i Putin, što potvrđuje da je princip političkog bizantinizma ostao isti: u vladajući sistem moguće je ući, ali je nemoguće mijenjati prešutna pravila igre.

Ni desetak godina nakon sloma komunizma i SSSR-a, u Rusiji nije izvršena deboljševizacija, a za boljševike i dalje glasuje trećina birača. Demilitarizaciju vanjske politike u međunarodnim odnosima nije pratila demilitarizacija mišljenja i načina života u ruskom društvu. Jer nakon odlaska Borisa Jeljcina neuravnoteženog "po-russki", Putinov zahtjev za "čvrstom rukom" korespondira s boljševičkom psihologijom straha od "radikalnih", tj. dosljedno demokratskih promjena. I kao što je Gorbačov okolišao s ljudima iz demokratskog miljea, to isto čini i "Židovčić Putin" kako ga naziva nacionalističko-komunistička opozicija, koji prije preuzimanja vlasti ni izdaleka nije imao njegov nomenklaturni nivo. Rukovodstvo KGB-a je usmjeravalo Gorbačovljevo uspinjanje, vladanje, ali i njegovo rušenje, a, po svemu sudeći, taj posao za Putina obavlja novi KGB koji se sada zove FSB. Recimo, upravo u ovo Putinovo vrijeme je na zgradi FSB-a restauriran bareljef Jurija Andropova koji je bio najaktivniji gušitelj narodnog ustanka u Mađarskoj 1956. i "praškog proljeća" 1968. u Čehoslovačkoj. Time se valjda napokon odalo nacionalno priznanje tom očevidno zatajenom demokratu koji je slao ljude u "psihuške", zatvore, gulage, iz zemlje izgonio brojne intelektualce poput Josifa Brodskog ili Leva Kopeljeva te često zagorčavao život emigrantima Aleksandru Solženjicinu, Andreju Saharovu, Mstislavu Rostropoviču i drugima.

Putin podsjeća na Janeza Drnovšeka jer je kao i on preko noći odveden iz diplomatskog predstavništva i postavljen za predsjednika države. Ima i njegov asketski imidž ekonomične skromnosti, ali i smisao za interaktivnu realnost, dakako u uvjetima analize i prognoze FSB-a. Da bi zaštitio svoje dalekoistočne depopulirane granice, Putin će svoju geopolitičku romancu s Bushom juniorom vjerojatno završiti ulaskom u NATO, a time golema sredstva koja je Rusija trošila na svoje imperijalne fatamorgane investirati u privredni oporavak, kako bi nadoknadila u ideološkom fanatizmu izgubljeno dvadeseto stoljeće. Da Putin umije misliti i globalno i sigurnosno, pokazao je namjerom da za strateškog partnera u "new oil waru" sa zemljama OPEC-a, odnosno budućem nadmetanju u eksploataciji nafte, posebice srednje Azije i Kaspijskog jezera, uzme "novi Zapad" i "nove Amerikance". Regionalne je prioritete u razgovoru s Mesićem manifestirao zanimanjem za Janaf, najznačajniju hrvatsku geoekonomsku polugu koju hrvatski "državnici" zajedno s Inom kao vruć krumpir nastoje što brže privatizirati.