Jedan bauk kruži Hrvatskom, bauk sindikalizma. Kada su shvatili da riječi poput "prava radnika" aktualnim državnim činovnicima na Markovu trgu zvuče poput žestoke psovke, četiri nacionalne sindikalne središnjice odlučile su vladajućima uzvratiti još žešćim prosvibanjskim prosvjedom. Uvidjevši da od relevantnih političkih stranaka, pa ni od SDP-a, stranke koja bi po prirodi stvari trebala zagovarati radno-socijalna prava, više ne mogu očekivati ništa drugo nego daljnja odricanja, sindikati su poručili: Stop, tu odhebi!

Tako je umjesto postizanja nacionalnog konsenzusa oko radno-socijalne reforme Vlada uspjela stvoriti tek konsenzus među sindikatima koji su do sada bili razjedinjeni, posvađeni i sukobljeni. Doduše, za puni sindikalni konzenzus nedostaje Matica sindikata javnih službi koja okuplja zaposlene u javnim službama, ali vrlo je moguće da će i članovi sindikata te središnjice za 1. svibnja u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku doći prosvjedovati uz sindikalni grah. Nema sumnje da će masovnost prosvjeda u tim gradovima, pogotovo u Zagrebu, značiti i stupanj potpore koju radnici i građani daju sindikalnim vodstvima u borbi za očuvanje radničkih prava. A ta masovnost umnogome ovisi o sindikalnom marketingu i organizaciji koju će sindikati pokazati u idućih deseta dana. Naime, za sad čini se kako u sindikalnim središnjicama misle da će građani i bez prevelike sindikalne angažiranosti doći na prosvjed, no ako nastave s takvim "lako ćemo" stavom, vrlo lako bi im se moglo dogoditi da im prosvjed propadne.

Kolika je bila dosadašnja sindikalna razjedinjenost dovoljno govori i podatak da se sindikalni čelnici još uvijek nisu uspjeli dogovoriti oko slogana s kojim će izići na prosvjed, no mnogo bitnija poruka koju su već sada poslali jest ta da političari neće imati pravo govora na sindikalnoj pozornici. Ni vladajući ni oporbeni. To sasvim jasno govori kako su u sindikalnim organizacijama shvatili da sindikalni pokret u Hrvatskoj može postati relevantna društvena činjenica jedino ako se javno potvrdi vlastitim akcijama i vrijednostima. Snaga sindikata leži samo u sindikalnoj i radničkoj solidarnosti i to je jedina osnova s koje se mogu efikasnije obraniti pozicije rada u odnosu na kapital. Nije nimalo čudno da u Italiji i drugim europskim zemljama ponovno jačaju sindikalni pokreti, jer globalizacijski procesi sasvim kapitalistički logično idu za tim da prava radnika, metodom uravnilovke, izjednače s najjačom globalizacijskom silom, SAD-om, a tamo su prava radnika izrazito mala.

Među tranzicijskim zemljama jedino su još Slovenija i Hrvatska, ne računajući druge postjugoslavenske države, do sada odolijevale globalizacijskoj zapovijedi liberalnog dereguliranja tržišta rada. Za razliku od Slovenije koja ima dvaput veći bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika od Hrvatske, u Hrvatskoj je aktualna vlast odlučila konkurentnost gospodarstva povećati smanjivanjem radničkih prava. Iako većina studija i istraživanja govore kako su radnička prava posljednja na listi zapreka bržem i kvalitetnijem poduzetničkom investiranju, Vlada je, očajna zbog kašnjenja u gospodarskom oporavku, odlučila smanjiti temeljna prava radnika čak i pod cijenu velikih socijalnih nemira. Prvosvibanjski prosvjed, ako do njega dođe, odnosno ako u međuvremenu ne dođe do preokreta u pregovorima oko izmjena Zakona o radu, bit će prvi pokazatelj dubine tih nemira.