Dosadašnjega je državnog odvjetnika u svim njegovim javnim nastupima "krasila" neodmjerenost izjava. Ipak, kad je u Saboru, u svome izvješću, za koje se već mjesecima znalo da neće biti usvojeno, sve svoje "neprijatelje" označio izvršiteljima interesa organiziranoga kriminala, bilo je malo vjerojatno da će toj izjavi biti posvećeno jednako malo pozornosti koliko je svojom "ozbiljnošću" zaslužuje. Korupcija je, naravno, jedan od najvećih problema hrvatskoga socijalnog, pa i političkog sustava, ali osim bombastičnih izjava, posve neuobičajenih za pravnoga praktičara, državni odvjetnik Ortynski tijekom svoga mandata nije napravio praktički ništa za njezino sprečavanje. Propustio je konsolidirati tužilaštvo i ono je svojim slabim, sporim i često vrijednosno upitnim potezima i dalje objektivno štitilo tip kriminala kojemu je, kao "socijalno poželjnom", prethodni poredak bio pokroviteljem. Činjenica da evidentni kriminal, što su ga počinili njegovi nosioci i štićenici nije procesuiran, danas Iviću Pašaliću, na primjer, služi za dokazivanje kako je govor o kriminalu bio puka laž kojim je tadašnja opozicija (jalnuško-diletantska) rušila efikasnu i uspješnu HDZ-ovu vlast.

Bez rezultata

Nakon brojnih epizoda u kojima su do domaće javnosti došle vijesti kako državni odvjetnik u međunarodnim institucijama optužuje i novu političku elitu da ga sprječava u njegovoj antikorupcijskoj i antimafijskoj misiji, obrat koji je uslijedio - kako mora otići, ali ne zbog neobavljena posla, nego zbog urote "mafijaša" - u njegovu je diskursu posve logičan.

U nekoliko mjeseci po drugi put govor o političkoj korupciji dovodi do ideje o formiranju "istražnoga povjerenstva". Prvi se put to dogodilo u sukobu Bandić-Čačić, tokom krize zagrebačke većinske koalicije. I tada su, kao i sada u parlamentarnom istupu Ortynskoga u Saboru, predstavnici opozicijskoga HDZ-a spretno "prečuli" optužbe za korupciju u sustavu što su ga oni sami formirali, a govor o korupciji fokusirali su na izvršnu vlast današnje većinske koalicije te zahtijevali formiranje istražnoga povjerenstva.

Iako institut zakonodavne istrage baštinimo iz američkoga političkog sustava, sistema konzekventne diobe vlasti, upravo sa stajališta diobe vlasti ovaj je institut dvojben. Zakonodavna vlast, naime, kroz takve odbore zadire u rad izvršne, a do neke mjere i sudbene vlasti i dovodi u pitanje cijeli sustav diobe. Osim toga, ni javnost u zemljama razvijene demokratske tradicije i političke kulture ne gleda uvijek sa simpatijama na takve odbore, jer se pokazalo da su ili opasni za demokratski poredak ili neefikasni, a da su često zloupotrebljavani u političke svrhe.

Hrvatska i sama ima iskustva s parlamentarnim istražnim povjerenstvima. Instituciju zakonodavne istrage prvi je, u vrijeme HDZ-ove vladavine, inicirao Vladimir Šeks. U tadašnjoj "pšeničnoj aferi", koja je bila dio frakcijskoga sukoba u vladajućem pokretu, Šeks je iskoristio tu instituciju. Učinak je de facto bio zaštita onih koji su bili upleteni u korupciju. Istražno povjerenstvo nije dalo nikakva rezultata, a nakon toga bila je samo smanjena vjerojatnost da bi ionako neučinkovita policija i sudbena vlast mogle procesuirati upletene u korupcijsku aferu. Interes spretnoga proceduralista Šeksa vjerojatno je ostvaren u unutarstranačkim odnosima.

Ortynski nije tako ozbiljan povod kao što je to bio Večernji list. Pred njim se nitko posebno ne treba "štititi", ali pokretanje zakonodavne istrage na osnovi nekoliko njegovih rečenica i te kako je u interesu aktualnoj opoziciji. Njihova dominantna politička praksa u protekle dvije godine parlamentarna je opstrukcija, a pokretanjem ovakve besperspektivne zakonodavne istrage samo bi se usporile parlamentarne aktivnosti i oslabio utjecaj Sabora.

Redanje govornika

Iscrpljujućim redanjem njihovih govornika u saborskoj raspravi i beskonačni i besmisleni ispravci "krivih navoda" legitimni su oblici njihova političkog djelovanja. Takvu praksu parlamentarna teorija označava pojmom "filibustering". Nekome se može činiti da je parlamentarna opstrukcija, u uvjetima kad vladajuća koalicija ima tako uvjerljivu parlamentarnu većinu, posve besmislena. Ipak, iako je štetna javnom interesu, njezini su efekti očiti. Smanjivanjem efikasnosti zakonodavne vlasti povećava se i distancija među partnerima u koaliciji, u javnosti ih se predstavlja nekompetentnima i manje-više jednakima onima koje su zamijenili na vlasti. A poznavaoci parlamentarne procedure vjerojatno upravo to žele postići.

Davor GJENERO