Sanader ili Pašalić – pitanje prvog čovjeka najjače opozicijske stranke javnost ne smatra samo unutarpartijskim, nego pitanjem gotovo presudnim za budućnost Hrvatske. HDZ svakako treba respektirati, bez obzira što se o njemu mislilo. Izbor predsjednika obično je izraz većinskog raspoloženja u stranci. A većinsko je raspoloženje takvo da bi, nezavisno od ishoda izbora, moralo biti razlogom ozbiljne uznemirenosti.

Tijek predizborne kampanje jasno je pokazao da se HDZ još nije profilirao kao normalna stranka. Doduše, više se ne može govoriti o pokretu, prije to podsjeća na valjanje bujice užarene političke magme koja još ne zna u što će se pretvoriti. Također je evidentno da je u toj stranci vrlo jak naboj raspoloženja koja su još opasnija od desnog radikalizma. Riječ je o rezonu koji se ne može uokviriti u demokratskim društvima primjerene desne i konzervativne stranke.

Prvo, jake snage HDZ-a zemlju stalno guraju u situaciju građanskog rata. Indikativno je u tom pogledu Rojsovo pozdravljanje u Bjelovaru »Hrvatica i Hrvata«, uz dodatak da »namjerno izostavlja ono Bjelovarke i Bjelovarce, jer se u tome kriju Srbi i štošta drugo«. U tom »štošta drugo« saborski je zastupnik, navodno, spominjao i štakore. Iako se Sanader ogradio od Rojsova ispada, takva štakorska šovenska retorika spada u HDZ-ove znakove raspoznavanja.

Drugo, tijek izborne kampanje pokazao je vrlo jak nedemokratski pa i antidemokratski naboj unutar HDZ-a. Riječ je o snagama koje šaku i bokser, kao i tajne službe i špiclove, smatraju normalnim sredstvima političke borbe. Riječ je o snagama koje priznaju samo sud svoje partije i samo onu vlast koja je u njihovim rukama. Riječ je o vojnicima revolucije nacionalističkog tipa, koji zemlju stalno guraju u neregularna stanja.

Hrvatska se mora suočiti s činjenicom da je značajan dio nacionalnog korpusa u stanju teške političke zapuštenosti i primitivizma. Zemljom bauljaju politički praljudi. To nije samo problem HDZ-a, čak ni ako se ta stranka definitivno odluči postati njihov politički predstavnik. To je problem ukupne zajednice. Posttuđmanovska vlast, koja se predstavlja kao reformatorska, ništa nije napravila da se ta raspoloženja smanje ili barem delegitimiraju. Nitko iz politike – osim pametne Đurđe Adlešić – nije se ni osvrnuo na šovenske Rojsove ispade. Aktualna vlast smatra izrazom svoje tolerantnosti da na takve i slične bljuvotine ne reagira. Tako im daje legitimaciju normalnosti. Društvo se navikava da su politička i etnička mržnja i nasilje – OK.

Ostane li Sanader na čelu HDZ-a, teško da će moći značajno mijenjati ta raspoloženja. Pašalić bi lakše manipulirao tim snagama. Jer, to su njegovi olovni dragovoljci. Analitičari smatraju da bi ih, nakon izbora, vjerojatno znao zauzdati. Ali s istom se vjerojatnošću može pretpostaviti da bi on, politički odgojen u Tuđmanovom inkubatoru, posegnuo za svim onim čime se služio i proteklih godina – obavještajcima, spletkama, podmetanjem, manipulacijama, jednom riječju, prljavom politikom... Moguće bi HDZ, umjesto demokratskog oblikovanja, definitivno okrenuo na kontra stranu i pretvorio u štakorsku stranku. Demokracija to može otrpjeti u manjim dozama, ako je riječ o minornim strankama, ali takvo profiliranje mnogoljudnog HDZ-a može biti kobno za Hrvatsku.