Koalicija je na vlast došla potpuno nepripremljena, uvukla se u tijesno ekonomsko odijelo HDZ-a, predugo čekala s reformama, obećavala reviziju pretvorbe, pa onda od nje odustala. I dalje se potiče uvoz, a ne izvoz, cvjetaju trgovina i šverc, a ne proizvodnja. Nema gospodarske strategije, nema reformi, nema sposobne državne administracije. Nema ničega osim stečajeva, otkaza, paušalnih poteza i puno depresije. Očito je da Račanovu Vladu steže i žulja staromodno HDZ-ovo ekonomsko odijelo, ali svejedno misli kako u njemu još uvijek dobro izgleda

Koalicijska vlast uvukla se u tijesno ekonomsko odijelo HDZ-a i u njemu već dvije godine nezgrapno tumara gospodarskim bespućima, nemoćno šireći ruke i pokušavajući se iz njega izvući. Većinu lošeg naslijeđa bivše vlasti Račanova Vlada jednostavno je preuzela nakon trećeg siječnja, postavši time talac tuđeg programa budući da svog nije ni imala. Valutni tečaj ostao je zacementiran kao i onoga dana kad ga je zazidao Nikica Valentić. I dalje se potiče uvoz, a ne izvoz, zbog čega opet cvjetaju trgovina i šverc, a ne proizvodnja. Nema revizije pretvorbe, financijski sektor udaljen je od gospodarskog, vlada antipoduzetnički duh koji Vlada neuspješno nastoji otjerati larpurlartističkim poticajnim mjerama.

Nema gospodarske strategije, nema reformi, nema sposobne državne administracije. Nema ničega osim stečajeva, otkaza, paušalnih poteza i puno, puno depresije.

Govoriti danas o uspjesima i neuspjesima hrvatske ekonomije znači zapasti u duboku depresiju. Priča o uspjesima sažeta je poput vica, a neuspjesi zamorni poput naricaljke. Stara je istina da uspjehe u ekonomiji svake države kreiraju njezini poduzetnici. Ako se oni ne ponašaju racionalno i ne investiraju u poželjnim pravcima, tada za lošu ekonomsku situaciju u državi nisu krivi oni, nego vlast koja im zadaje okvire unutar kojih mogu djelovati.

Hrvatska se već dvanaest godina vrti u istome krugu iz kojega nema izlaza. Stoga poduzetnici svojih milijun dolara, poduzetničku ideju i motiv da zarade ulažu gotovo isključivo u trgovinu i šverc, a ne u proizvodnju, koja iziskuje puno više rizika i muke, a donosi mnogo manje novca.

Nova vlast naslijedila je od HDZ-a par dobrih i puno loših ekonomskih elemenata. Primjerice, postavljeni su institucionalni okviri za tržišnu ekonomiju, da bi onda u procesu pretvorbe i privatizacije golemi dio kolača podijeljen podobnim tajkunima ili jednostavno bačen u vjetar. Početkom devedesetih Slovenija i Hrvatska startale su s najboljih pozicija od svih zemalja u tranziciji. Imale su decentraliziranu ekonomiju s najviše tržišnih elemenata, imale su sloj radnika i menadžera već identificiranih sa svojim poduzećima. Deset godina kasnije, Slovenija je izgradila specifičan gospodarski model koji ih je - po bruto društvenom proizvodu, investicijama, izvozu i osobnim dohocima – stavio na sam vrh liste kandidata za ulazak u Europsku uniju. Hrvatska je za to vrijeme upala u živo blato, u koje sve više propada kako se očajničkim batrganjem pokušava iz njega izvući.

Za vrijeme bivše vlasti stvorena je antipoduzetnička klima, uvedena je praksa krajnje arbitrarnosti i voluntarizma, privatizacija i pretvorba nisu iskorištene za jačanje tržišne strukture, nego za jačanje vlasti. I najtragičnije od svega: cijeli sustav temeljen je na proračunskoj potrošnji, na stimulaciji uvoza, a ne izvoza, kao jedinog preduvjeta održivog razvoja i jedinoga jamstva za otvaranjem novih radnih mjesta.

Račanova Vlada imala je povijesnu priliku okrenuti taj negativni trend, napokon usmjeriti poduzetnike kao kičmu gospodarstva prema izvozu i novom zapošljavanju, ali je na kraju postala taocem HDZ-ovih grijeha.

S jedne strane, brojni poduzetnici i ekonomisti godinama su doslovno vrištali kako se ta bezumna i samoubilačka politika fiksnog tečaja mora napokon dokinuti. Dok je hrvatska vlast još od 1993. godine likovala zbog snažnog tečaja kune, svi ostali troškovi nezaustavljivo su rasli.

Jedan ugledni ekonomist tečaj kune slikovito je nazvao "porezom na izvoz i premijom na uvoz". Zbog tog nerealnog tečaja, poduzetnici nisu ulagali u proizvodnju koja bi u nekoj normalnoj ekonomiji vodila izvozu. Primjerice, Slovenci izvoze osamdeset posto svoje proizvodnje, a domaće potrebe zadovoljavaju za samo jedan dan. S druge strane, hrvatski poduzetnici u nemogućnosti da svojim skupim proizvodima konkuriraju na stranim tržištima pribjegavaju pukom opstanku: smanjuju broj radnih mjesta, reduciraju plaće, smanjuju proizvodnju, izbjegavaju bilo kakve investicije. Nisu mogli povećati izvoz jer jednostavno nije bio isplativ. Jedan hrvatski poduzetnik nedavno je izjavio da brodogradilišta ne bi bila na gubitku samo da je Hrvatska imala povoljan tečaj.

Međutim, jednako su glasni, ali i utjecajni, drugi lobiji. Oni koji podržavaju jaku i stabilnu, gotovo zacementiranu kunu. Među najsnažnije zagovornike snažne kune svakako spada uvoznički lobi na čelu s Gorankom Fižulićem, bivšim ministrom gospodarstva koji je svom uvozničkom poduzeću samo na ime nerealnog tečaja priskrbio milijune kuna.

Na žalost, priča o lošim stranama hrvatske ekonomije ne završava na tečaju. Nastavlja se na kuknjavi o nepostojanju bilo kakvog strateškog razmišljanja. Ne pukog planiranja poteza, nego vizije budućnosti, točno definiranih ciljeva i pravaca kako do njih doći. Ugledni ekonomist Dražen Kalogjera svojedobno je prigovorio raspisivanju natječaja za strategiju Hrvatske, usporedivši to s natječajem za Eurosong. Rezultat toga bio je neprohodni dokument od petnaest tisuća stranica.

Osim toga, koalicija je na vlast došla potpuno nepripremljena, uvukla se u tijesno ekonomsko odijelo HDZ-a, predugo čekala s reformama, obećavala reviziju pretvorbe, pa onda od nje odustala. Bavila se mirovinskom i zdravstvenom reformom koje su, za razliku od reforme u gospodarstvu, mogle još neko vrijeme čekati.

No, čak i kad se odluči nešto poduzeti, ispriječi se potpuno nesposobna, staromodna, inertna i nemotivirana državna administracija koja apsolutno nije dorasla težini zadatka. Zakoni su nemušto napisani, a birokracija spora, zbog čega se s pravom može reći da država kao institucija ne funkcionira. Jednostavnije rečeno, nije napravljen sustav u koji će poduzetnici imati povjerenje. Oni su često dezorijentirani, prestrašeni, ne žele investirati jer nisu sigurni što bi proizvodili, u kojim količinama, za koga, po kojoj cijeni i koliko će dugo ta avantura trajati.

I najgore od svega, nije iskorijenjeno najgore naslijeđe HDZ-ove vladavine: korupcija. Načelo poštenja potpuno je nestalo – nastao je moralni slom društva. Nakon što se bivšu vlast napadalo zbog konflikta interesa i klijentelizma, nova je vlast u ministarske fotelje posjela vlasnike velikih tvrtki. Štoviše, sektorom gospodarstva donedavno je upravljao Goranko Fižulić, vlasnik najvećeg uvozničkog poduzeća u Hrvatskoj, koji je poduzeće prenio na svoju ženu. U inozemstvu takva praksa nije rijetka, država često traži pomoć iskusnih ljudi iz gospodarstva, ali u modernim, sređenim demokracijama postoje brojni kontrolni mehanizmi koji sprječavaju bilo kakvu mogućnost zloporabe položaja.

U svemu tome nije ostvarena ni simbioza financijskog i realnog sektora. Hrvatske banke sanirane su na račun poreznih obveznika, iz njih je izvučen golemi novac, potom je devedeset posto bankovnog sektora prodan strancima, koji se sada u većini slučajeva ponašaju kao lihvari. Banke su likvidne, barataju golemim sredstvima, ali gospodarstvenici od svega toga nemaju velike koristi. Financijski se opslužuje država, dok se od poduzetnika za bilo kakav kredit traži nekoliko hipoteka i garancija. Zbog toga čitav sustav stoji.

Ipak, postoji i par dobrih stvari u hrvatskoj ekonomiji. Kao prvo, tržište i dalje funkcionira, usprkos svemu. Istina, veliki dio toga otpada na sivu ekonomiju, ali ona je u postojećoj socijalnoj situaciji ipak postala ventil za socijalne tenzije. Stoga se veliki dio ekonomista ne slaže s Račanovim beskompromisnim udarom na sivu ekonomiju. Slažu se s njezinim postupnim suzbijanjem, ali smatraju da još uvijek nije došlo vrijeme za konačni obračun. Neki od njih idu toliko daleko da optužuju vlast kako se ne bavi problemom otvaranja novih radnih mjesta, već ukidanjem postojećih. Da se ne bavi bijelom, nego sivom ekonomijom.

Nadalje, ekonomska slika ipak je transparentnija nego za vrijeme HDZ-a. Doduše, manje transparentna nego što se očekuje, ali ipak je jasnija vlasnička struktura, kolanje novca, smanjeni su nepotizam i podobnost, međutim, još uvijek nisu iskorijenjeni.

Europske norme Hrvatska svakako mora usvojiti, i to radi nje same, a ne radi svijeta, no svejedno, neke od njih moguće je primijeniti danas, neke tek sutra. Reklo bi se, u utrku s visokotreniranim sprinterima ne može se ući na štakama. I dok će jedni reći da je Hrvatska približavanjem Europskoj uniji dobila tržište od 600 milijuna ljudi, drugi će cinično odvratiti: krivo, 600 milijuna ljudi dobilo je tržište od četiri milijuna.

Ima tu još dobrih elemenata, poput od MMF-a uvjetovanog smanjivanjem javne potrošnje, pokušaja uravnoteženja državnog proračuna, ali s druge strane opet raste vanjskotrgovinski deficit, buja vanjski dug i, najbolnije od svega, raste nezaposlenost.

Premijer Ivica Račan najavio je da su glavni ciljevi njegove Vlade rast BDP-a, povećanje zaposlenosti, smanjenje vanjskotrgovinskog deficita, ali i održanje makroekonomske stabilnosti. Time je, po mišljenju uglednih ekonomista, ponovno stvorena ekonomska Kvaka 22: kuna je čvrsta i stabilna, inflacija minimalna, ali je upravo zbog toga krutog okvira onemogućen izvoz, a time spriječen bilo kakav značajniji porast zaposlenosti, smanjenje vanjskotrgovinskog deficita i rast BDP-a. Očito je da Račanovu Vladu steže i žulja staromodno HDZ-ovo ekonomsko odijelo, ali svejedno misli kako u njemu još uvijek dobro izgleda.

Tomislav KLAUŠKI

Prvi razlog (nerealno) jakog tečaja kune leži u jakim lobijima: osim uvozničkog, koji predvodi Goranko Fižulić, tu je i bankarski, ali ne zaostaje ni država, koja upravo od uvoznika, trenutno najlukrativnije grane poduzetnika, ubire najveći PDV. Toga se nitko ne želi odreći.

Iako to zvuči kao sasvim uvjerljivo objašnjenje zbog čega se inzistira na tvrdom tečaju, neki ekonomisti zauzvrat predlažu zamrzavanje rata kredita i kamata, koje bi se ostavilo na starom tečaju na dan kad je ugovor o kreditu sklopljen. Ne odustaje se ni od prijedloga za postupnom deprecijacijom, oslabljivanjem vrijednosti kune, umjesto naglom devalvacijom.