Vjesnik: 22. 04. 2002.

»Iranska veza« odavno je otkrivena

Sadašnje »otkrivanje« Alispahića, vođe muslimanske tajne službe AID, i njegovih suradnika po volji je nove američke administracije / »Iranska veza« u BiH čedo je Clintonove ere, a u vrijeme globalne borbe protiv terorizma, sadašnjoj ekipi u Washingtonu neugodno je preskakivati preko obavještajnog klupka ispletenog upravo uz američku prešutnu suglasnost, pogotovo sad kada je Bush svrstao Iran u »osovinu zla«

ZAGREB, 21. travnja - Kada je nedavno tužilaštvo BiH izdalo nalog za uhićenje nekadašnjeg ministra Bakira Alispahića i dva njegova najbliža suradnika, o čitavom se slučaju raspisao bošnjački tisak i dio hrvatskog. Glavni zaključak tih napisa bio je da je time definitivno razotkrivena tzv. iranska mreža.

Naime, Alispahić je bio vođa muslimanske tajne službe AID, a optužuje ga se da je 1995. godine surađivao s iranskom obavještajnom službom. Prema istim navodima, iranski su obavještajci upravo te godine na poligonu Pogorelica (blizu Fojnice) uvježbavali pripadnike AID-a i bošnjačke policije za čak »dvadesetak terorističkih napada po svijetu«.

Afera sa AID-om i Alispahićem pokrenuta je ponovno nakon sedam godina iz, kako to definira obavještajni žargon, »jakih razloga«. Amerikanci ranije nisu željeli da se Alispahić otpušta uz veliku buku i sankcije. Imali su zato i dobre razloge.

Iran je čitavu 1994. i 1995. godinu u BiH bio neizravni partner tadašnjih američkih interesa. Iscrpljena i u mnogim bitkama desetkovana Armija BiH je krajem 1993. godine hitno trebala veću količinu pješačkog naoružanja, lakih protutenkovskih sredstava i streljivo. U tom trenutku, unatoč svim verbalnim podrškama bošnjačkoj strani iz svijeta, osim Irana, nitko nije nudio ni metka, najviše zbog službeno važećeg embarga na isporuke ratnog materijala.

Washington je iz sasvim pragmatičnih razloga odlučio dopustiti funkcioniranje »iranske veze«. Dobro kamuflirane pošiljke s oružjem i streljivom dopremane su transportnim zrakoplovima na Pleso, potom prebacivane u kamione »humanitarne pomoći« i raznim kanalima upućivane u BiH. Dio je vojnih pošiljki na ime »neformalne ratne provizije« preuzela Hrvatska vojska, a većina prijeko potrebnoga naoružanja sretno je stigla u ruke Armije BiH.

Amerikanci su tolerirali još nešto: tamo gdje je išlo iransko oružje u pratnji su svaki put bili i iranski obavještajci koji su osiguravali konvoje, brinuli se o pravodobnoj raspodjeli naoružanja i organizaciji »brzih tečajeva« za rukovanje iranskim pješačkim oružjima proizvedenim prema zapadnim, ruskim i kineskim licencama. Iranske su pošiljke bile više od simboličnih i u ukupnom ratnom naporu odigrale su ne beznačajnu ulogu na mnogim bojišnicama širom BiH, a posebno u obrani Sarajeva.

Iranski instruktori pri tome, naravno, nisu kontaktirali s bošnjačkim ministarstvom kulture nego sa AID-om i, naravno, spomenutim Bakirom Alispahićem. Uz Amerikance, to su znali i Alija Izetbegović, a i Franjo Tuđman, jer je Hrvatska bila ključna tranzitna zemlja čitave operacije.

Sad se u bošnjačkim medijima (što prenose i hrvatski) tvrdi da su iranski obavještajci novcem podmićivali ne samo bošnjačke nego i hrvatske političare, nastojeći i na taj način učvrstiti svoju »mrežu«. Takve su tvrdnje prilično bedaste, jer iranska obavještajna struktura nikad nije bila glupa.

Dapače, po organizaciji i suptilnim metodama iranska se obavještajna djelatnost u inozemstvu nimalo ne razlikuje od američke. Na pameti su joj uvijek dvije stvari: totalna konspiracija i racionalno korištenje novca. Zašto bi iranski obavještajci u Hrvatskoj novačili ljude iz političkog života koji npr. misle da se Teheran nalazi u Iraku, kada ionako najveći dio zanimljivih obavijesti prikupljaju legalno, analizom domaćeg tiska i elektronskih medija?

Sadašnja »provala« Alispahića i njegovih suradnika sasvim je po volji nove američke administracije. »Iranska veza« u BiH čedo je Clintonove ere, a u vrijeme globalne borbe protiv terorizma, sadašnjoj ekipi u Washingtonu neugodno je preskakivati preko obavještajnog klupka ispletenog upravo uz američku prešutnu suglasnost, pogotovo sada kada je Bush svrstao Iran u »osovinu zla«.

Javno Irancima treba naknadno napakirati što više zlih namjera, dok se iza paravana još jednom pokazuje da Amerikanci u zoni svojih interesa ne trpe utjecaj konkurenata, bilo da je riječ o »prijateljima« ili »neprijateljima«. Unatoč svim neospornim ratnim zaslugama, Iran se u BiH nastoji isključiti i zaobići. Poput darežljivog ujaka kojeg više nitko ne spominje niti pita za njega.

Fran Višnar