ZAGREB, 21. travnja - To što neupućena javnost navija za ovog ili onog sudionika brojnih pravosudnih skandala još je i razumljivo. Zašto bi netko izvan sudstva morao znati zakonske odredbe prema kojima ministrica pravosuđa, na primjer, imenuje nove predsjednike sudova? Ali, kad se među navijačima pojavljuju i oni koji bi naizust trebali znati sve te paragrafe, onda je priča ozbiljna. Ozbiljno je i poigravanje funkcijom glavnog državnog odvjetnika u Saboru na primjeru smjene Radovana Ortynskog i dolaska Mladena Bajića. Može li, dakle, hrvatsko pravosuđe bez skandala?

Počelo je onda kad su u Saboru na dnevnom redu bili zakoni po kojima je konstruirano Državno odvjetništvo i mijenjan Zakon o sudovima. Uopće, za ovdašnju javnost i medije nema dosadnije teme od zakonodavne procedure i izvješća o nadmudrivanju teoretičara i praktičara o paragrafima budućih propisa. Priča postaje zanimljivom tek kad nastupe posljedice nepreciznih ili propisa koje su progurali politički lobiji.

Svi su zainteresirani i, što je još tragičnije, svi se u temu razumiju kad počne personalno mrcvarenje. Postavljanje i rušenje nositelja (i) pravosudnih dužnosti omiljen je nacionalni sport. Nikoga nije zasmetao (a ni previše zanimao) razlog zbog kojeg je prošle jeseni otišao ministar pravosuđa dr. Stjepan Ivanišević, a prije i njegov zamjenik sudac Ranko Marijan. A obojica su, među ostalim, otišli zbog osjećaja sigurnosti da im nitko ništa ne može, koju tako otvoreno demonstrira i vrbovečki sudac Kranjec.Ta je sigurnost ugrađena u Zakon o sudovima, a ugrađena je gotovo nelegalno, jer rasprava na radnim saborskim tijelima nije davala pravo ministrici da s toliko diskrecijskog prava odlučuje o predsjedniku nekog suda. Kompromis koji je na uočenoj podvali (»redakturom« je ubačeno da ministar može za predsjednika izabrati i osobu koja nije sudac!?) nastao ostao je potpuno nepročitan. »Narodne novine«, čini se, izlaze samo za nekolicinu zainteresiranih, a i među njima većina traži samo nezadovoljstva vlastitim sudačkim karijerama. A kad se to dogodi, eto medijskog interesa, eto naslovnica i »analiza« zašto se to događa.

S druge strane, izdvajanje Državnog odvjetništva ispod pravosudne kape, u najširem smislu, također je prošlo bez potrebne javne rasprave prema načelu »koga to, dovraga, zanima«. I tako je imenovanje šefa, glavnog državnog odvjetnika, preseljeno u ovlasti premijera. Je li to baš tako trebalo biti, sad je kasno raspravljati pred publikom. Jer, i unatoč razmjerima »skandala Ortynski«, ta bi tema izazvala novu pospanost. Upozorenja da će rušenje Ortynskog u Saboru potpuno skrenuti vodu s mlina na beskorisne političke kaskade, propala su. Jer, Ortynski je idealan lik za saborsku operetu obrane izvješća. Događa se točno ono što se nije smjelo dogoditi.

Što je rasprava dulje trajala, to je izvješće bilo sve sporednija tema, a Ortynski sve manje glavni državni odvjetnik, a sve više Račanov izbor. I eto opet idealnog terena za stvaranje dojma o ozbiljnoj odradi zastupničkih plaća (sad se vidi i dnevnica i drugih troškova). Na razinu te rasprave Ortynski se idealno uklopio, »ako vi gospodo zastupnici ovako prikazujete svoje poznavanje stvari, onda i ja mogu biti lapidaran u iznošenju podataka o kojima ja sve znam«.

Dok se razgovor o predsjednicima sudova i odgovornosti glavnog državnog odvjetnika u sklopu tužiteljske službe pretvarao u Niagaru, zahtjev za zakonitošću upućen iz Vrhovnog suda shvaćen je samo kao prekratko brvno iznad bujice. Rat protiv nerada, nediscipline i neznanja, demonstriran desecima stegovnih postupaka koji se vode pred Državnim sudbenim vijećem, samo je desetak redaka izvještaja sa sjednica. Tvrdoglavost jednog suca koji ne da svoj predsjednički stolac je naslovnica. Prvi uspjeh Uskoka (šverc cigareta na dijelu mjesnih ovlasti osječkog tužiteljstva) prošao je nezapaženo da bi se stvorio prostor za Ortynskog i njegovo grčevito držanje uz stečenu poziciju.