ZAGREB, 24. travnja - Sasvim neočekivana pobjeda ekstremnog desničara Jean-Marie Le Pena u prvog krugu francuskih predsjedničkih izbora zabrinula je sve zagovaratelje stvaranja jače i kompaktnije Europske unije i njezina daljnjeg proširenja na europski istok. No, nagli porast popularnosti ovog bizarnog francuskog ksenofoba nije jedina briga koju trenutno mori službeni Bruxelles.

U tijeku zahuktavanja rada Konvencije, čiji je posao dovršiti veliki posao reformi koje će Uniji omogućiti efikasno funkcioniranje i s povećanim brojem zemalja članica, sve se više naziru nove pukotine, ali i najave prekida starih unutareuropskih savezništava koja su predstavljala motor velikog europskog ujedinjenja. Nakon bezbroj njemačko-francuskih pregovora na vrhu pokazalo se da je jedan od najvećih europskih saveza gotovo prestao funkcionirati. Iako su u obje zemlje godinama vladali socijaldemokrati, dvije su vlade u posljednje vrijeme počele pokazivati sve veće razlike u ključnim pitanjima Europske unije.

Kad je Europska komisija prije mjesec dana zemljama kandidatima predstavila svoj prvi plan zajedničke poljoprivredne politike, Poljska, Češka i Mađarska ostale su uvrijeđene; Komisija im je kazala da će pravo na pune iznose direktne pomoći poljoprivrednicima imati tek za deset godina. Službeni Berlin tvrdi da u zajedničkoj blagajni ni za to nema novca pa predlaže da se zajednička poljoprivredna politika preseli natrag na financiranje iz nacionalnih budžeta.

Sve snažnije trendove globalizacije Gerhard Schröder je podnosio puno bolje nego Lionel Jospin. Berlin i Pariz nalaze se na prekretnici i kada je riječ o velikoj europskoj dilemi: treba li većim ovlastima jačati zajedničke institucije ili naglasak staviti na suradnju vlada. Iako se za jačanje Europske komisije kao istinske europske vlade opredijelio njemački kancelar Gerhard Schröder, dodatnu pometnju izazvala je nedavna britansko-njemačka inicijativa kojom se naglasak stavlja na jačanje ovlasti europskih šefova vlada.

Vrijeme ekskluzivnosti njemačko-francuskih odnosa polako postaje stvar prošlosti. Od početka procesa mirenja dviju nacija prošlo je gotovo 60 godina, a njemačke regije i gradovi lokalna prijateljstva i suradnju sklapaju sve više s talijanskim i poljskim partnerima. Osim toga, novi raspored političkih snaga unutar EU-a, u kojem sve više prevladava desni centar predstavlja zametak novih savezništava.

Premda se Europska unija jasno opredijelila za »proširenje nakon proširenja«, odnosno za nastavak širenja i nakon 2004. godine, ukoliko Irci u listopadu na ponovljenom referendumu odbace Ugovor iz Nice, postupak proširenja mogao bi ući u slijepu ulicu, upozorio je povjerenik Europske komisije za proširenje Günther Verheugen. Irci su odbili ratificirati Ugovor jer su smatrali kako rješenjem iz Nice male zemlje po pitanju zastupljenosti dolaze u neravnopravan položaj u odnosu na velike. Tu svakako treba dodati i strah da će ulazak novih zemalja smanjiti direktnu financijsku pomoć koju dobivaju iz bruxelleske blagajne. Slične strahove svojedobno je izrazila i Španjolska koja te fondove još uvijek koristi.

Verheugen je već upozorio da bi odgađanje proširenja dovelo do odbojnosti zemalja kandidata što bi značilo dodavanje vode na mlin ekstremistima koji odbijaju integracije. S druge strane, slaba komunikacija eurobirokrata s svojim građanima, bez potrebnog objašnjavanja procesa, priznali su europski dužnosnici, pojačava osjećaj izgubljenosti europskih građana. Upravo o tom problemu, koji također navodi birače na ekstremne odabire, trebala bi se pobrinuti Konvencija.