Zadnja je prilika da se, na temelju tri već široko prihvaćena zahtjeva, u Hrvatskoj izvede temeljit zaokret u gospodarskoj politici (radi dostizanja pune zaposlenosti, a protiv rasprodaje zemlje strancima). No, za taj je zahvat nužna nova, nestranačka vlada, vlada stručnjaka

Ni sedam dana uoči najavljenih žestokih prvomajskih prosvjeda hrvatskoj javnosti još nije bistro predočeno što im je krajnji cilj. I ne samo to: pojedini ih sindikalni čelnici najavljuju kao »prve prave« masovne prosvjede, kao da za mnoge slične i još ljuće ima vremena unedogled. No, riječ je o doista zadnjoj prilici da se na znakovit, masovan način stotine tisuća ljudi, odbačenih na socijalni rub, i deseci tisuća onih koji će im se iz mjeseca u mjesec priključivati, zajednički usprotive višegodišnjoj, gubitničkoj ekonomskoj politici Vlade, i da složno pokažu alternativu.

Za takvo je nešto skori Prvi svibnja zadnja šansa, jer je na redu sama završnica sumanute predaje gotovo svega vrijednog u Hrvatskoj strancima, istima ili sličnima koji su samo unazad tri godine iz svojih ovdašnjih posjeda, što izravno što posredno, na burzu rada istjerali gotovo sto tisuća radnika.

I dok se broj nezaposlenih povećao na više od 415.000 osoba plus njih 85.000 koji rade ali ne vide plaću, i dok dojučerašnji državni odvjetnik u Saboru reče da zemljom de facto vladaju organizirani kriminal i narkomafija, sindikati – razmrvljeni i još bez zaokružena koncepta – pozivaju članstvo i najširu javnost na prvosvibanjski bunt samo zbog najavljenih izmjena Zakona o radu, kojima se u sve užim proračunskim okolnostima režu radna prava i novim gospodarima ovdašnje ekonomije olakšava davanje otkaza, umjesto radi promjene katastrofične ekonomske politike i radi formiranja nove, stručne vlade.

Skori »prvi pravi« Prvi svibnja velika je prilika da ključni sindikati prevladaju svoje sitne razlike, da se okupe oko temeljnih ciljeva za koja u najširoj javnosti već imaju visoki konsenzus, i da u zajedničku frontu – kao u kakvu CRO-Solidarnost protiv pretvaranja zemlje u koloniju globaliziranog kapitala, kronične besposlice, droge i svakovrsnog kriminala, otvoreno pozovu i mlade hrvatske antiglobaliste, i sve djelotvornije nevladine i civilne udruge, i s podjednakim žarom i sindikate i njegovo članstvo u MUP-u i MORH-u, kao i sve braniteljske udruge. Ako na sličan način s golemim žarom ovih dana prvosvibanjske i antiglobalizacijske prosvjede pripremaju široke mreže novih poniženih i obespravljenih, a obrazovanih i samosvjesnih širom nove Evrope, zašto bi Zagreb, Rijeka, Pula, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik, Osijek ili Varaždin i ostali hrvatski gradovi morali biti mjesta u kojima se običan čovjek počinje bojati svih i svega, pa i svoje sjene.

Stoga i izmjene Zakona o radu mogu kasnije biti samo izvedenica cjelovita novog razvojnog koncepta, koji će imati sljedeće, već široko prihvaćene i tražene ciljeve-zahtjeve: 1) nasuprot galopirajućoj nezaposlenosti, u roku od sedam godina ostvariti punu zaposlenost, 2) nasuprot sumanutoj rasprodaji gotovo svega vrijednog strancima, zadržati domaće većinsko vlasništvo u nafti, energetici, turizmu, poljoprivredi i osiguranju, te podržavati brojne projekte jačanja domaće ponude (povezivanje TDR-a i Lure, stvaranje nove fiksne mreže, udruživanje brodogradnje, okrupnjavanje preostale domaće trgovinske mreže, povezivanje medijskih kuća u domaćem vlasništvu, razvoj državno-osiguravateljskog konzorcija, okrupnjavanje i povezivanje turizma i poljoprivrede itd.), i 3) nasuprot politici kronično i visoko precijenjenog tečaja kune, uz koji je sve uvozno postalo znatno jeftinije od domaćeg, preći na fleksibilni tečaj.

Alternativa oglušivanju o masovnim zahtjevima za potpunim zaokretom u razvojnoj politici može biti i opći štrajk. Uostalom, za Hrvatsku će sva tehnička rješenja biti bolja i manje skupa od – argentinskog kaosa.