Sarajevskim sporazumom koji su 27. ožujka potpisale Stranka za BiH, SDP i NHI, a odbile potpisati najveće stranke u Federaciji BIH: SDA i HDZ, otvorio se proces za kapitalne promjene u BiH. Jer najprije je Republika Srpska (RS) iz svog ustava protjerala Bošnjake i Hrvate, a potom je i Federacija BiH (FBiH) učinila isto sa Srbima. No upravo je Srpsko građansko vijeće još 1994. predložilo ideju o pankonstitutivnosti svih triju naroda, što je 2000. prihvatio Ustavni sud BiH. Ovakvim se rješenjima ukida entitetska ustavna diskriminacija za 1,4 milijuna građana BiH. Ali sve je to moglo proći kao utopijska nakana koalicijske vlasti da nije bilo visokog predstavnika Wolfganga Petritscha koji je nakon odbijanja Predstavničkog doma Federacije BiH da prihvati taj sporazum, ove ustavne promjene 19. travnja proglasio legitimnima.

To za BiH istovremeno predstavlja i kopernikanski zaokret međunarodne zajednice dosada privržene dubioznoj tezi "unutarbosanskohercegovačkog dogovora" koji bi onda ona kasnije formalno odamenovala. Međutim, taj se dijalog između krvnika i žrtve vodi već punih dvanaest godina bez ikakvih opipljivijih rezultata izuzev mirotvoračkog daytonskog sporazuma koji je također bio prije izraz stanja odnosa u euroatlantskoj zajednici nego neposredno dogovorenog kompromisa zaraćenih strana. Ovim amandmanima na ustav ta je dosada oklijevajuća, "daytonizirana" međunarodna zajednica napokon bosanskim narodima i građanima dala do znanja da će država BiH preživjeti, a ne poslužiti za teritorijalnu kompenzaciju za Kosovo. To su potvrdili sastanci Vijeća za implementaciju daytonskog sporazuma i NATO-a sinkronizirano održanih u Sarajevu kako bi poduprli Petritscha koji za nekoliko dana odlazi iz BiH. Lord Robinson je otvoreno kazao da će NATO u Bosni ostati koliko god to bude potrebno, a da Petritschov nasljednik Britanac Paddy Ashdown neće odustati od tog zauzetog kursa, mora biti jasno i onima manje upućenijima u njegovu odanost BiH kao neovisnoj državi. Svim bosanskohercegovačkim narodima i građanima te prijateljima Bosne ovakvi su strateški ishodi veliki psihološki odušak.

Naime, postojao je osnovani strah da će Republika Srpska igrati ulogu Kneževine Vojvodine u Austro-Ugarskoj koja se nakon 69 godina priključila Srbiji. Ovim se amandmanima osigurava opstojnost BiH na zakonodavnom planu, budući da RS ostaje bez prava na referendum o odcjepljenju. Ustavna komisija RS pripremala je amandmane u skladu sa sarajevskim sporazumom koji za razliku od amandmana srpskih stranaka nisu prošli, pa tako ni Narodna skupština RS nije usvojila tu inicijativu koalicijske vlasti. Međutim, Petritschov pravorijek ima zakonsku snagu. "Idealpolitičari" su naravno nezadovoljni što će Bosna i dalje biti podijeljena na dva entiteta, dok "realpolitičari" rezoniraju da bi naprasno ukidanje RS bilo nemoguće ako se želi zadržati legitimitet Daytona. Takvi bi postupci eksplozivnog anuliranja tog aksiomatskog sporazuma vodili obnavljanju radikalnih procesa čime bi se sve vratilo na početak. Zanimljivo je da je SDA s tim u vezi ušla u koaliciju s tvrdolinijašima iz HDZ-a, pa izgleda da im je taj "početak" ili veliki bum ishodišne podjele Bosne na što veće jednoetničke države i dalje krajnji politički cilj. Ipak, vrijeme zacjeljivanja BiH uz pomoć međunarodne zajednice traži onu vrst fleksibilizacije kakvu ove - ab ovo monolitne - stranke nisu uspjele usvojiti.

Ovakvo "redizajniranje Daytona" ne stvara pretpostavku za kratkoročno rušenje RS, nego za dugoročnu demokratizaciju i srašćivanje BiH. Na popisu za vraćanje u RS nalazilo se 30.000 ljudi čiji je stvarni povratak ugrožavala njihova apsurdna ustavno-politička pozicija.

Po novim pravilima političkog života u RS će potpredsjednik odsada moći biti i Bošnjak i Hrvat. Od 16 članova vlade 8 će biti Srbi, 5 Bošnjaci, a 3 Hrvati (u FBIH taj je omjer sljedeći: Bošnjaci daju 8 predstavnika, Hrvati 5, a Srbi 3). Nitko u vlasti oba entiteta neće imati više od 49 posto niti manje od 30 posto zastupničkog mandata! Hrvati kao najmanje brojni narod nisu ovime diskriminirani zato što u vezi s ostvarivanjem nacionalnih prava neće biti preglasavanja, a što su to pitanja od nacionalnog interesa, dano je u njihovu popisu u okviru sarajevskog sporazuma. Neće biti etničkog udvajanja funkcija, pa ako je predsjednik iz jedne nacije, potpredsjednik mora biti iz druge. U RS se uvodi Vijeće naroda, što je isto kao već postojeći Dom naroda u Federaciji BiH, dok će u cijeloj BiH jezici i pisma bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda biti ravnopravni.

Tko je prije godinu dana mogao i maštati o ovim dimenzijama obrata u RS? U skladu sa sarajevskim sporazumom novelirat će se i izborni zakon za izbore najavljene za 5. listopada - koji ima simboličnu vrijednost jer je toga dana prošle godine s vlasti srušen Slobodan Milošević - na osnovi popisa stanovništva iz 1991. kako bi se izbjegle posljedice genocida i etničkog čišćenja. Kako će se u sve to uklopiti tzv. nacionalističke srpske, bošnjačke i hrvatske stranke? Alija Izetbegović je 1999. u interviewu Dnevnom avazu ovako problematizirao perspektivu bosanskog političkog razvitka: "Ako sadašnje nacionalističke (šovinističke) stranke dožive evoluciju u samo nacionalne stranke, a ove u umjerene nacionalne - a vjerujem da će sav razvoj u BiH ići baš tim pravcem - onda isti dejtonski ugovor nije više 'isti'." Ovaj politički prevrat, međutim, nisu izvršile nacionalne stranke, jer je njihova mijena upitna, već marginalne socijaldemokratske i građanske stranke. Takve tendencije harmonizacijskog umrežavanja nagrađene su primitkom ove uistinu posebne zemlje u Vijeće Europe, čime je dočekan status pripadnosti koji su joj raniji režimi njenih više ili manje osviještenih agresora s toliko energije podcjenjivanja - neprestano nijekali.