Relativan uspjeh Jean-Marie Le Pena u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora može se objasniti političkim trendovima koje smo već spominjali u ovoj kolumni, u prethodna četiri teksta. On je izraz nezadovoljstva onime što smo prošle subote na ovome mjestu nazvali politikom "nema alternative". Duboko podijeljenom na desnicu i ljevicu; na proeuropljane i antieuropljane; na "antifašiste" i "kvislinge", francuskom je društvu (barem na trenutak) dosadila politička formula "kohabitacije" (suživota na vlasti dviju najvećih partija od kojih jedna ima predsjednika, a druga premijera). Dok se u stvarnosti ekonomske, kulturalne i političke razlike povećavaju, politička elita (u Francuskoj, ali i drugdje, pa i u Hrvatskoj) govori o njihovu smanjivanju, o "trećem putu" i "globalizaciji". Elita je sve manje reprezentativna; njezin "treći put" predstavlja svakoga i nikoga; pa nije čudno da se onda otvaraju bokovi lijevo i desno od nje. Štoviše, ljudi ne žele pristati na retoriku po kojoj "nema alternative". Svaki drugi građanin koji je sudjelovao u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora glasao je za neku alternativu postojećem; za marksističke ili rasističke partije. Veći broj ipak za marksističke - oko 25 posto ako se zbroje svi glasovi dani strankama koje su ljevije od Jospinovih socijalista. Apatija (o kojoj smo isto tako pisali prošle subote) pomogla je također.

Le Penov je relativan uspjeh posljedica (i) promjene diskursa o Drugom svjetskom ratu. Kao što smo na ovome mjestu objasnili prije tri tjedna, antifašizam nije bio samo protivljenje fašizmu (ili - u francuskom slučaju - nacizmu) u Drugom svjetskom ratu; on je u poslijeratnoj podijeljenoj Europi (1949. - 1989.) služio kao ideološko opravdanje za američko i sovjetsko tutorstvo, čak i nad velikim europskim silama i bivšim kolonijalnim metropolama, kao što su bile Francuska, Britanija i druge. Antifašizam je bio (i) ideologija hladnog rata; politika, a ne samo povijest. Tek je s krajem hladnog rata Drugi svjetski rat postao povijesni događaj; a antifašizam se mogao osloboditi svoje političke (ideološke) funkcije.

To premještanje Drugoga svjetskog rata iz politike u povijest omogućilo je ujedinjenje Njemačke; a u značajnoj mjeri i razjedinjenje Čehoslovačke, Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Postalo je moguće, primjerice, da jedan Franjo Tuđman, autor knjiga u kojima se o hrvatskom fašizmu (tj. ustaštvu) govori ne baš potpuno različito od onoga što Le Pen govori o njemačkom, postane uvaženi predsjednik jedne novopriznate europske države. Ako se u Hrvatskoj o Jasenovcu moglo govoriti iz perspektive "Male Floramye", zašto bi drukčije bilo u Austriji (s Heiderom), Italiji (s Finijem) ili Francuskoj (s Le Penom)? Iako u maločemu dijelim zaključke američkog sociologa Stjepana Mea, možda on doista ima pravo kad kaže da su europeizacija Balkana i balkanizacija Europe dva paralelna procesa. Jačanje Le Pena znak je, primjerice, stanovite tuđmanizacije Francuske. Za njega je, baš kao i za Tuđmana, holokaust bio samo "povijesna nezgoda"; stranci (useljenici) smetnja; a multinacionalne i nadnacionalne organizacije (Bosna/ Jugoslavija i/ili Europa, nema velike razlike) neprirodne tvorevine iz kojih treba izaći.

Kao što je Tuđmanu svojedobno značajno pomogla američka antikomunistička retorika, tako sada Le Penu pomaže američka antimuslimanska retorika; ili (da budemo korektni) barem percepcija da je postalo politički prihvatljivo na islam gledati s mnogo sumjičavosti. Povezivanje terorizma s idejom o sukobu civilizacija (koju je Tuđman, usput rečeno, također prigrlio i nekoliko puta citirao) služilo je prije svega da se skrene pozornost s onog što se u svijetu stvarno događa: a to je veoma prisutan osjećaj ekonomske i političke nepravde i nejednakosti koji se sada polako, ali sigurno pretvara u globalni antiamerikanizam. Americi je daleko lakše napade na nju proglasiti religijskim fanatizmom nego ih uzeti ozbiljno i razmotriti ekonomsku, političku i rasnu politiku eksploatacije koju je globalni kapitalizam razvio do (za mnoge, ne samo za muslimane) nepodnošljivih granica. Namjernim naglašavanjem religijske dimenzije konflikta učinjena je (makar i nehotice) usluga antimuslimanskom i antiarapskom rasizmu francuske (i svake druge) radikalne desnice. Američka paranoja i namjerno preusmjeravanje fokusa s pravih problema (glad, bolest, eksploatacija, nepravda, nesloboda u većem dijelu svijeta; što zapadne zemlje ne samo toleriraju, nego često i podržavaju) na marginalan ili potpuno izmišljen (religijski fanatizam), širom je otvorio vrata jačanju ksenofobije i rasizma u svim europskim društvima.

Le Pen je doista šokantan primjer, ali (nažalost) nije i jedini. Autoritarne su tendencije u porastu svuda u Europi i u Americi. Od svog samog profila (kao zagovornik i odobravatelj smrtne kazne); preko spornog načina izbora (sjetimo se Floride!); do akcija koje je poduzimao (tretmana afganistanskih pritvorenika na Kubi; podržavanja militarizma; nepoštivanja čak i saveznika u svjetskoj politici; odnosa prema Izraelu i Palestincima itd.), George Bush je primjer autoritarnog lidera jedne u načelu demokratske zemlje. I što je autoritarniji, to je popularniji.

Hrvatska bi se politika morala zapitati - što porast autoritarnosti posvuda u svijetu znači za nju, u kojoj autoritarni vođe nisu nikad bili nepopularni? Što, recimo, povećana ksenofobičnost u zemljama Europske unije znači za njezine šanse da se pridruži toj uniji, koja do današnjeg dana (13 godina nakon kraja hladnog rata) nije još primila nijednu nekadašnju socijalističku zemlju u svoje članstvo; bio u njima rat ili mir, bile one u dobrim ili lošim odnosima sa svijetom; bile demokratske ili poluautoritarne? Što porast autoritarnosti i popularnost radikalnih alternativa liberalnoj demokraciji znači za samu budućnost Europske unije, iz koje Le Pen želi izvući Francusku? Naravno, ne treba dramatizirati: gotovo je sigurno da Le Pen ovog puta neće postati francuski predsjednik. Ali, europski će političari sada biti puno oprezniji prema strancima, uključujući i one koji dolaze iz naših krajeva. Ima li Hrvatska alternativnu vanjsku politiku za te nove okolnosti? I drugo: ako Europa postane balkanizirana, u čemu su točno hrvatski interesi da joj se (takvoj) pridruži?