Ni Ortynski, deveti državni odvjetnik, nije dugo izdržao. Koalicijskoj vlasti trebao je žrtveni jarac koji će na sebe preuzeti sve grijehe i kritike javnosti. Unatoč očajničkim optužbama o dijaboličnoj sprezi vlasti, mafije, medija, policije i sudova, morao je otići. Sad je na njegovo mjesto sjeo Mladen Bajić, koji je stekao najbolje predispozicije da napokon počne procesuirati dvije najbolnije točke hrvatskog pravosuđa – ratne zločine i gospodarski kriminal. No, ovaj put postavlja se ključno pitanje: ima li hrvatsko tužiteljstvo devet života?

Hrvatska je u dvanaest godina svoje samostalnosti potrošila čak devet državnih odvjetnika. Mladen Bajić, nova splitska uzdanica vladajuće koalicije, tek treba prekinuti niz razočaranja koja su obilježila vladavinu bivše, ali i demonstrirale nemoć aktualne vlasti. Počevši od silno eksponiranih Željka Olujića, Vladimira Šeksa i Krunislava Olujića, preko bezličnih Berislava Živkovića i Slavka Zadnika, završno s još jednim medijski samodopadnim tužiteljem Radovanom Ortynskim, državni odvjetnici sigurno nisu opravdali očekivanja. Barem demokratske javnosti.

"Ne može se neiskusni zamjenik državnog odvjetnika nositi s velikim slučajevima, kakav je primjerice slučaj Gucić, jer gotovo preko noći mora sastaviti optužnicu na temelju dokaza koje je policija mjesecima prikupljala", tumačio je Ivanišević, ističući kako je tužilaštvo posebice zakazalo na pitanjima ratnih zločina i gospodarskoga kriminala. "Ne slučajno", kaže on. "Kad je riječ o ratnim zločinima, zakazala je ponajprije zbog stava političkoga vrha i vrha sudbene vlasti koja je tvrdila da Hrvati nisu mogli počiniti ratni zločin, a u području gospodarskoga kriminala zato što se neke oblike pretvorbe uopće nije držalo da ih je moguće inkriminirati."

Prvi državni odvjetnik bio je Željko Olujić. Zagrebački odvjetnik prije osamostaljenja Hrvatske zastupao je Andriju Artukovića na čuvenom suđenju potkraj osamdesetih, kao i brojne hrvatske domoljube. Doista, ima li bolje preporuke za mjesto državnog tužitelja odmah nakon uspostave hrvatske države?

Olujića je u tužiteljskom uredu zamijenio Vladimir Šeks. Njegov primarni zadatak bilo je pisanje optužnica protiv osoba nepoćudnih mladom i ambicioznom režimu. Za njegova mandata zapostavljen je ustroj tužiteljstva i kreiranje prijeko potrebnih zakonskih akata. Ipak, Šeks je tijekom svoga kratkog službovanja uspio ostati zapamćen kao tužitelj koji je na slobodu pustio ubojice obitelji Zec, unatoč njihovu priznanju. Navodno su ga izrekli bez prisutnosti odvjetnika, pa se to smatralo proceduralnim propustom. Krivnja se prebacivala s tužiteljstva na sudove, ali se kasnije pokazalo da je presudnu riječ opet imala politika. Radilo se, naime, o ljudima koji su u ratnim vremenima bili "potrebni" režimu.

Šeks je potom prebačen u Sabor, gdje je godinama upravljao glasačkom mašinom. Na njegovo mjesto zasjeo je Stjepan Herceg, također jedan od istaknutih hadezeovaca. On je, pak, bio toliko ambiciozan da je po stupanju na dužnost prodao svoj odvjetnički ured, vjerujući kako će na kraju osmogodišnjeg mandata biti predaleko od odvjetništva, a preblizu mirovini. I upućeni tvrde da je mandat dobro započeo. Dovršio je Zakon o državnom odvjetništvu, čime su tužitelji preimenovani u odvjetnike. Imao je ambiciju pokrenuti i zahrđali tužiteljski mehanizam, ustrojiti službu u skladu sa zapadnim standardima, ali i tu je brzo izgorio. Navodno nije bio dovoljno pouzdan bivšoj vlasti, odnosno njezinoj mahnitoj ambiciji da sve poluge pravosuđa uskladi s državnom politikom. Herceg odlazi, a Krunislav Olujić dolazi.

Bio je to prvi korak u njegovoj burnoj i brojnim odgovornim dužnostima – ali i aferama - ispresijecanoj karijeri. Olujić je bio osječki hadezeovac koji je u Zagrebu doktorirao na obiteljskom pravu. Nikome nije smetalo što nije imao ni dana tužilačkog staža. Bio je nezadovoljan radom Državnog odvjetništva, želio je mnogo toga napraviti, ali nije stigao učiniti ništa. Ubrzo je prebačen na Vrhovni sud, iako nikad nije bio sudac. Potom je otkliznuo u Ured nacionalne sigurnosti, premda se nikada prije nije bavio tajnim službama. Na kraju tih putešestvija namještena mu je afera s osobama iz kriminalnog miljea, zbog čega je morao odstupiti i prepustiti se privatnoj odvjetničkoj praksi. Na kraju, za sve je optužio Ivića Pašalića i Državno sudbeno vijeće, koje je sastavljeno po ukusu najutjecajnijeg Tuđmanova savjetnika.

Državno odvjetništvo preuzeo je Marijan Hranjski, prvi u nizu koji je cijelog života radio kao tužitelj. Od 1991. do 1994. godine, kad je stupio na dužnost, bio je čak zamjenik javnog tužitelja. Iako se od njega nije mnogo očekivalo, osim da miruje i ne čini ništa, ostao je ipak zapamćen po izručenju Dinka Šakića i njegove supruge Esperanze iz Argentine. Njega je također imenovalo Državno sudbeno vijeće na razdoblje od osam godina, ali nije izdržao duže od pet. Već 1999. smijenjen je, i to upravo u trenutku kad je Milan Vuković povučen sa čela Vrhovnog suda i iz DSV-a.

Naslijedio ga je još bezličniji, gotovo anonimni Berislav Živković, pobožnog izgleda i neupadljivog ponašanja. Premda je ostvario karijeru u Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, na čelo Državnog odvjetništva 1999. godine došao je iz Sabora – s mjesta njegova tajnika. Snježana Bagić, ondašnja zamjenica ministra pravosuđa, objasnila je Državnom sudbenom vijeću prilikom Živkovićeve nominacije kako njegov dotadašnji rad pokazuje da će časno, umješno i profesionalno obnašati tu odgovornu dužnost. Ante Potrebica, predsjednik DSV-a, prisnažio je tu tvrdnju ocjenom kako dotadašnji 12-ogodišnji Živkovićev rad pruža jamstvo za obnašanje nove odgovorne dužnosti. Jedna od preporuka za dobivanje takve odgovorne dužnosti ticala se i činjenice da je Živković dragovoljac Domovinskog rata.

Koji je ono malo svog mandata, do promjene vlasti, mirno prosjedio u svom uredu ne čineći ništa. Kad ga je Vladimir Gredelj, predsjednik Udruge sudaca, pozvao da zaštiti jednog trgovačkog suca kojemu su policajci zapriječili ulazak u tvrtku pod stečajem, Živković je blaženo odgovorio: "Nejasno je što suci traže od mene."

Vjerojatno mu nije bilo ni jasno što pobjednička koalicija traži od njega. Pa je tako novi ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević izjavio kako vlast ima dosta problema, "ne toliko s Državnim odvjetništvom, koliko s državnim odvjetnikom Živkovićem". "On očito nije spreman poslužiti se svojim ovlastima u stvarima u kojima ne bi trebao previše dvojiti", rekao je prije dvije godine Ivanišević, istaknuvši kako je Živković puno više pogriješio nečinjenjem nego time što je učinio nešto pogrešno.

Premda su Ivan Zvonimir Čičak i Vladimir Gredelj u tandemu iskopali priču o tome da je Ortynski kao mladi student huškao svoga golemog njemačkog ovčara na hrvatske proljećare, Mesić i Račan ostali su nepokolebljivi. Javnost se odmah podijelila na one za i protiv Ortynskog. Odnosno, jedni mediji otvoreno su stali u njegovu zaštitu, promovirajući ga na svakom koraku, u svim rubrikama, na sve moguće simpatične načine. Drugi su ga, pak, redovito napadali, kritizirali, na što je on uzvraćao jednostavnom protuoptužbom da oni to rade po nalozima suprotnog mafijaškog klana.

Ni on nije dugo izdržao. Ne zato što nije provodio državnu politiku, ne zato što nije radio ništa – nego zato što je radio loše. Koalicijskoj vlasti trebao je žrtveni jarac koji će na sebe preuzeti sve grijehe i kritike javnosti zbog sve upadljivijeg neprocesuiranja gospodarskoga kriminala i suzbijanja korupcije. Uzevši u obzir neodmjerene izjave Ortynskog, činjenicu da su se raspale njegove dvije optužnice protiv male i velike zločinačke organizacije, što su na vidjelo počele izlaziti sve uvjerljivije priče o njegovoj nesposobnosti, postalo je jasno da mu nije bilo spasa. Unatoč suzama, stisnutom grlu i očajničkim optužbama o dijaboličnoj sprezi vlasti, mafije, medija, policije i sudova, morao je otići. Smijenjen je prije nego što je uspio dati ostavku.

Sad je na njegovo mjesto sjela osoba koja je u svom Splitu, u procesuiranju ratnih zločinaca iz zloglasne Lore, stekla najbolje predispozicije da napokon počne procesuirati dvije najbolnije točke hrvatskog pravosuđa – ratne zločine i gospodarski kriminal. Mladen Bajić ne dolazi uz veliku pompu, već uz vapaje očajnika da spasi koalicijsku vlast godinu i pol prije izbora. No, ovaj put postavlja se ključno pitanje: ima li hrvatsko tužiteljstvo devet života?