Tomislav Karamarko, donedavno šef Ureda za nacionalnu sigurnost, krovne službe obavještajne zajednice, trenutačno koristi šestomjesečni plaćeni godišnji odmor i razmišlja o novome radnome mjestu, koje neće biti u Europapress holdingu, kako se spekuliralo, jer o tome naprosto nikada ni s kim nije ni riječi prozborio. Na dopustu je, jer UNS-a u novoj organizaciji obavještajne zajednice nema, a i sam je, odmah nakon što je njegov prijedlog odbačen, podnio ostavku i prije formalnih promjena. Zašto njegov prijedlog nije prošao, iako je imao prvobitnu podršku Predsjednika države i čak bio dogovoren sa zamjenikom premijera Goranom Granićem? Karamarko o tome kaže:

Moj koncept je polazio dosljedno od ustavne definicije ovoga područja, koja kaže da predsjednik i Vlada sudjeluju ravnopravno u usmjeravanju rada obavještajnih službi, u nekom otprilike odnosu fifti-fifti. Želio sam predsjednika države i Vladu kao dva dijela izvršne vlasti dovesti u ravnotežu, a mislim da je i bivši zakon bio na tragu spomenute ustavne definicije, tako da je moje rješenje bilo modifikacija starog zakona. Ono na čemu sam ja inzistirao jest neovisna kontrola, koju bi vršilo jedno neovisno državno tijelo izvan Vlade, odgovorno ponajprije Saboru, zatim predsjedniku države i Vladi.

Međutim, apsurdno je da nadzor može vršiti neko Vladino tijelo, ako je i izvršenje samog posla u Vladi. To je kao u građevinarstvu, nadzorni organ ne može biti sam izvođač radova. To su loša rješenja, to više što smo imali iskustvo sa SZUP-om nad kojim UNS-u nije bio dopušten nadzor, iako je UNS za to zakonom bio ovlašten. Kako je u ovom primjeru prošla često spominjana pravna država?

Ponajprije, ponavljam, mora postojati profesionalni nadzor jer je upravo on najbolji pokazatelj stanja demokracije u jednoj zemlji. Ako je nadzor farsa, onda od demokracije nema ništa, ma koliko o njoj neki govorili. Nadzor mora, dakle, biti realan i kvalitetan, što ne znači da se njegovi rezultati mogu pojavljivati u medijima.

Bilo je sigurno i takvih pojava, pa i drugih zloporaba službi, ali u odnosu na stvarnu pozitivnu ulogu što su je službe imale u obrani i stvaranju države, to što spominjete, bile su marginalne pojave. Tvrdim da nije bila narušena prava uloga tih službi.

U pravu ste. Držim da su za to najviše krivi političari. Rijetko kad neka državna ili vojna tajna dolazi od samog proizvođača, od službe. Dolazi od adresata, od onih kojima su službe dužne servisirati informacije. I onda oni u svojim stranačkim, osobnim ili ne znam kakvim obračunima zloupotrebljavaju takve informacije.

Točno, reakcije su bile žestoke, ali moram još jednom reći da sam postupio u skladu sa zakonom. I ovaj je slučaj posljedica neprofesionalnosti i brzine kojom je novi zakon donesen. U prijelaznim i završnim odredbama precizno je navedeno tko od Ureda koji se gasi preuzima namještaj, mobitele, automobile, a nitko ne spominje arhiv, iako je on trebao biti na prvome mjestu.

Sukob sa SZUP-om

Ne, nemam takvih spoznaja.

Kao načelnik Policijske uprave zagrebačke radio sam svoj posao po zakonu što je rezultiralo nekim kaznenim prijavama. Takav rad je, po svemu sudeći, ugrozio nečije materijalne interese. No to je prošlost.

O tome je već dosta toga rečeno. Ali, ukratko: u redovitom nadzoru SZUP-a — Centar Zagreb, nadzornoj službi UNS-a zapriječen je uvid u mjere tajnog prisluškivanja i praćenja. Iako je potvrđeno da je naš nadzor bio zakonom utemeljen, taj slučaj nikad nije riješen. Najviše državne institucije, uključujući i nadležni saborski odbor, nisu reagirale.

Bez obzira koje su pobude bile posrijedi, mislim da to nije bila dobra odluka i da je to posve nepotrebno. Čim ste dali taj materijal u javnost, učinili ste ga bezvrijednim, iako u nekima od njih možda ima nešto indikativno za nacionalnu sigurnost.

Načelno, to se provodi u mjeri koju zahtijeva određena razina nacionalne sigurnosti. Kad se identificiraju ljudi koji bi mogli ugrožavati sigurnost, onda je logično da se prema njima primijene zakonom dopuštene i propisane takve metode. Uvijek su moguće zloporabe, a na nama je da ih smanjimo na najmanju mjeru ili da ih anuliramo. U tom je pravcu išao i moj prijedlog.

l Jeste li mislili da se vas prisluškuje?

Upravo tako. No da vam odgovorim na pitanje. Iskreno se nadam da niste bili prisluškivani. Zašto bi neki novinar zbog svojih tekstova bio praćen? Iako, ne treba praviti razlike između profesija. Svatko može biti praćen ako ugrožava sigurnost zemlje.

Dok to postignemo, mora proći neko vrijeme adaptacije. U našim službama ipak smo naslijedili mnoge pojedince iz jugoslavenskoga, komunističkog sustava, koji su navikli raditi ponajprije kao politički policajci.

Ne, time su se bavili kriminalistička policija i SZUP. Ali po mojoj procjeni, to je neka neozbiljna i infantilna provokacija.

Odnos s njim imao je dvije razine. Jedna je ljudska, koja ostaje unatoč političkom udaljavanju. Općenito, ne želim da politički neistomišljenici budu ljudski neprijatelji.

Druga je razina politička i profesionalna. Tu sebi ostavljam pravo na vlastito opredjeljenje i izbor.

U pravilu, to svoje desničarenje ne bih ni komentirao, iako je lako objašnjivo. Osjetljiv sam prema vremenima kad se stvarala država i prema ljudima koji su je stvarali. Živio sam i radio s njima i ostao s mnogima prijatelj.

Riječ je o dva očito krivotvorena dokumenta koje je prezentirao Nenad Ivanković. Jedan je dokument navodno izvješće Sfora o planovima hrvatskih vlasti da likvidiraju generala Gotovinu, a drugi je izravno povezan s mojim imenom u kojemu ja tobože obavještavam Mesića da "akcija Gotovina" uredno teče, itd. Tu je i moj potpis, naravno, krivotvoren, kao i cijelo pismo.

Prije dvije godine sam upozorio na famozno Blewitovo pismo u kojemu se govori kako su hrvatske snage napale "Republiku Srpsku Krajinu". Upozorio sam na neprimjerenu terminologiju i kvalifikacije iznesene u tom pismu. To pismo je, kako se ubrzo pokazalo, najavilo optužnicu protiv generala Gotovine, koja ima politički karakter i na optuženičku klupu ne stavlja samo generala Gotovinu već i cijeli Domovinski rat. Tu moramo biti krajnje osjetljivi.

Naravno da je mlada država bila puna problema i devijacija, ali upravo zbog tih devijacija je sadašnja vlast pobijedila na izborima i dobila mandat da obračuna s kriminalom i da oživi gospodarstvo.

Apsurdno je još jednom, u ovom vremenu, proglašavati pobjednike nekih davnih ratova. Domovinski rat i njegov rezultat vrhunac su hrvatske povijesti. Domovinski rat je događaj s kojim se ništa što se događalo u našoj povijesti ne može uspoređivati. Oko toga ne bi trebalo biti dilema. To bi trebalo predstavljati nacionalni konsenzus, zajedničku uporišnu točku svih: desnih, lijevih i ostalih.

Shvatio sam koliko ljudi vole vlast, koliko vole taj sjaj. Ljudi se tako nađu na mjestima na kojima ni po čemu ne bi trebali biti. Zbog mog odnosa sa Stipom Mesićem, zbog moje uloge u njegovoj predizbornoj kampanji i zbog moje pozicije u postizbornom razdoblju, mnogi koji su htjeli biti što bliže Predsjedniku u meni su valjda vidjeli konkurenciju i prepreku da mu se približe. Ta vrsta blizine me ne zanima. Zbog toga sam i prepustio to mjesto da budu moćni. Mene jedino zanima koliko sam pošteno i uspješno radio svoj posao predstojnika UNS-a.

Nama je bio značajan svaki čovjek koji je htio raditi za Hrvatsku u vrijeme njezina osamostaljivanja. Jer, bilo je različitih pobuda. Mnogi su vidjeli da je došlo vrijeme kad moraju pomoći domovini, neki su bili pragmatici jer nisu imali gdje, poneki su opet bili zlonamjerni, ali nisu mogli doći do izražaja, jer je tijek događaja bio prejak u pravcu stvaranja neovisne države. Ipak, u toj naslijeđenoj profesionalnoj strukturi bio je zamjetan sindrom političke policije. Do pravih kadrova doći ćemo tek uz uvjet da službe zaštitimo od politike.