Za tango je potrebno dvoje – izjavio je hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula, odgovarajući na pitanje o sramotnoj suzdržanosti Hrvatske prilikom glasanja o UN-ovoj rezoluciji kojom se osuđuju masovna ubojstva Palestinaca. Želeći reći kako je za mir potrebno dvoje, i forsirajući umjetan balans između »agresora« i »žrtve« na Bliskom istoku, šef je hrvatske diplomacije izrekao glupu i krajnje neprimjerenu metaforu. Usporediti izraelsku okupaciju i razaranje palestinske zemlje s jednim strasnim plesom vrhunski je cinizam. Tamo je moguće prepoznati jedino ples smrti.

Tragično je da diplomacija zemlje, koja je još prije nekoliko godina bila u današnjoj situaciji Palestinaca, ne zna i neće stvari nazvati pravim imenom. Po logici koju ministar demonstrira kad je riječ o Bliskom istoku, JNA je mogla po Hrvatskoj još uvijek oružano tamburati. Svojedobno slično balansiranje na području ex-Jugoslavije – dok se srpska agresija valjala Hrvatskom, a pojedinci iz svijeta, poput Picule danas, poručivali da je za mir, kao i za rat, potrebno dvoje – Hrvati su doživljavali kao vrhunsku hipokriziju i nepravdu.

Ne dovodeći u pitanje potrebu osude i zaustavljanja samoubilačkog terorizma palestinskih militanata, apsolutno je jasno da se na Bliskom istoku dvije strane ne mogu jednačiti niti se može među njima, na umjetan način, silujući činjenice, stvarati falš ravnoteža. Za razliku od Izraela, Palestinci realizaciju UN-ova zaključka o stvaranju njihove države čekaju već pedeset godina. U međuvremenu osuđeni su na logore. Izrael danas palestinskog vođu Jasera Arafata drži u Ramallahu kao zarobljenika, kao da je u kavezu. Nakon upada izraelske vojske izbjeglički logor u Jeninu izgleda sablasno poput Vukovara, a neutralni očevici tvrde da je riječ o »užasu koji nadilazi razum«.

Sablasno je kad nakon svega toga hrvatsko državno rukovodstvo kaže da je rezolucija UN-a, kojom se osuđuje nasilje nad Palestincima, preuranjena te je Hrvatska stoga nije podržala. Sramotno je kad hrvatska vlada u jeku izraelske kampanje oružanog razaranja svega palestinskog poziva u posjet izraelske čelnike, čak i one koji će jednoga dana, ako je pravde, morati odgovarati za ratne zločine.

Hrvatska je mala zemlja, bez mnogo mogućnosti da utječe na međunarodnu politiku. Tim je važnije da se u svakoj stvari postavi principijelno. Ružnim kalkuliranjem u slučaju moćnog Izraela i teško ranjene Palestine možda se može nešto sitno ušićariti, no, Hrvatska će mnogo više izgubiti. Takvim se ponašanjem gubi vjerodostojnost u svijetu i kod kuće. Hrvatski političari urbi et orbi poručuju da su principe spremni žrtvovati nekim drugim interesima, da im je politika stvar dobre trgovine.

Piculin ples na oštrici objašnjenja o tome zašto je Hrvatska izostala iz osude nasilja na Bliskom istoku svojevrsni je tango macabre ukupne hrvatske politike.