Drug Stari i tamo neki američki glumac Charlie Chaplin nisu imali ničega zajedničkog na ovom svijetu, pa neće ni na onome. Otmičari i ucjenjivači uspjeli su oteti Chaplinove posmrtne ostatke, ali Titove neće! Ako i pokušaju, morat će angažirati dizalicu, jer nadgrobnu ploču samo dizalica može pokrenuti.

Rodno mjesto Dragomira Gavrilovića je Banja Vrujci. Od mirovine ga dijeli nepuna godina, a njegovu karijeru sanja svaki inženjer. Poslije prvog posla (zgrada u Paragovu, u Vojvodini), zapazili su ga neki ljudi i rekli: "Mladiću, ti ćeš od sada raditi za Starog." Od te 1969. pa sve do Titove smrti, Gavrilović je Titu izgradio rezidenciju u Užičkoj 15 i vilu "Mir" u Beogradu, te još šezdesetak rezidencija i skloništa. Nijedna građevina nije stajala manje od milijun dolara. Gradio je Gavrilović i po nesvrstanom svijetu (rezidenciju iračkog predsjednika Saddama Husseina, nekoliko zdanja u Libiji).

Najzad, na samom kraju radnoga vijeka, Gavrilović je dobio još jedan nesvakidašnji zadatak — direktor je projekta za vađenje neeksplodiranih ubojitih sredstava sa dna Dunava kod Novog Sada. Operacija jedinstvena u svijetu, jer samo je našu zemlju NATO bombardirao 78 dana, srušio mnoge mostove duž cijele Srbije, a kod Novog Sada sva tri. Pritom su mnoge mine promašivale cilj i zabadale se u dno Dunava.

Gavrilović je kao rukovodilac Vojnoga građevinskog poduzeća "Beli Potok", s 15.000 radnika kojima je posao bio da grade za Tita i vojsku, iz prikrajka svjedočio razlazu Tita i Jovanke 1976. godine, kada je on bez nje otputovao na turneju po Kini. Tito je Gavriloviću povjerio želju da bude pokopan u Beogradu, a ne u Kumrovcu, kako su predlagali iz Hrvatske, niti na Tjentištu, kako su priželjkivali neki njegovi suborci.

Dok se gradila vila "Mir", 1979. godine, moralo se zaboraviti na praznike i vikende. Radnici su dobro znali da je to Titova zapovijed, ali iz tjedna u tjedan ponavljala se ova slika: jutro, Tito po običaju ustao u šest i krenuo u prvu šetnju. Zastaje kod Gavrilovićeve ekipe koja već uvelike radi i, glumeći iznenađenost, kaže: "Čuj, bogati, pa vi i nedjeljom radite! E, ovo mora posebno biti nagrađeno." Ne prođe ni petnaest minuta, a posluga donosi viski, trešnje ili kolače. Kažu: poslao Tito i posebno naglasio da svi radnici budu posluženi. Ganuti maršalovom gestom, građevinari su radili još žešćim tempom.

— Nijedno od njegovih zdanja nije bilo veće od 4000 kvadrata, a tu "mjeru" uzeo je od Belog dvora Aleksandra Karađorđevića — kaže Gavrilović i otkriva podatak da su neki bliski drugovi predlagali Titu da se kompleks na kojem je središnji objekt vila "Mir" raširi čak na 100 tisuća metara četvornih. Kada mu je Gavrilović pokazao projekt sa spomen-sobom, a sve je smješteno na "samo" 4000 kvadrata, Tito je rekao: "E, to mi treba."

— Tek što smo završili zidove rezidencije u Užičkoj 15, kada mi je ona naredbodavnim tonom kazala da ne gubimo vrijeme, već da uporedo postavljamo i kamene ploče u dvorištu — prisjeća se omiljeni Brozov građevinar. — Uzalud sam objašnjavao da se ploče postavljaju tek kada se sve završi kako se ne bi isprljale od boje ili oštetile mehanizacijom. Nije htjela ni čuti. Inzistirala je na zlatnim kvakama čak i u skloništima. Vrhunac njezine hirovitosti bio je zahtjev da se zid već gotove rezidencije skrati za metar. Često smo nešto po njezinoj zapovijedi gradili, a zatim rušili.

— Dva mjeseca poslije, Titu je već bila amputirana noga — prisjeća se Gavrilović. — Zovnem liječnike Stankovića i Kičića, a oni mi kažu da je predsjednik u komi, da je sve gotovo i da se pripremam za pokop. Ali, s kim god sam od Titovih bliskih drugova pokušao razgovarati o izgledu grobnice, svi su se hvatali za glavu i polušapatom mi govorili: "Gavro, ne spominji mi to, molim te." Samoinicijativno sam iz nekakvog nacrta uzeo mjere, angažirao radnike i počeli smo praviti grobnicu kao za faraona.

Kada je 4. svibnja spiker RTV-a Beograd Miodrag Zdravković plačući objavio da je Tito umro, počela je Gavrilovićeva bitka s vremenom: za samo 72 sata u Kući cvijeća, koju je Tito za života i pravio s namjerom da bude njegov mauzolej, morala se izbetonirati površina od 200 kvadrata u čijem sklopu je bila grobnica, prostor za mimohod i tribine za više od sto svjetskih državnika. Gavrilovićevi radnici su padali u nesvijest od iscrpljenosti, ali kada je osvanuo dan pokopa, 8. svibnja, posao je bio dovršen, ili gotovo dovršen.

Bila je spremna i nadgrobna ploča od aranđelovačkoga bijelog "venčaca", teška devet tona, s jednostavnim natpisom Josip Broz Tito (1892 — 1980). Ali bilo je jasno da se ona samo pomoću dizalice može postaviti na grob, a tako dugotrajan i neizvjestan čin ne bi bio baš efektan pred svjetskim kamerama. Odlučili smo da umjesto prave nadgrobne ploče stavimo "masku", također mramornu, ali znatno lakšu.

— Plašio sam se da se nešto ne otme kontroli, pitao sam se što ako svježe zalijepljene pločice počnu otpadati — prisjeća se Gavrilović. — Ipak, sve je proteklo bez iznenađenja. Malo tko i danas zna da se dovršetak Titove pogreba otegao sve do ranih sati idućega jutra. Trebalo je postaviti na grob onu masivnu mramornu ploču čija je namjena bila spriječiti eventualne namjernike da ukradu Titove posmrtne ostatke. A upravo to se dogodilo tih dana pokojnom Chaplinu u Americi.

— Pokopali smo ga kao faraona, a pokop je bio i "faraonski" skup, stajao je milijun dolara — kaže danas Gavrilović, a zagovornicima prenošenja Brozovih posmrtnih ostataka u Kumrovec poručuje da taj posao ne bi prošao bez 500 tisuća dolara. Opet bi se morale upotrijebiti goleme dizalice. Ako, pak, i padne odluka o Titovu "putovanju" u rodno Zagorje, inženjer Gavrilović bi volio da taj posao bude povjeren njemu. Jer, samo on i nekolicina njegovih radnika znaju najlakši način za demontiranje Brozove vječne kuće.