Uoči prvosvibanjskih sindikalnih prosvjeda, Vlada se na svaki način trudi raspiriti požar radničkog nezadovoljstva. Umjesto smirivanja situacije i obnavljanja socijalnog dijaloga, iz vladajućih krugova prema sindikatima, pa onda i radnicima, pršte grube riječi i optužbe, iritirajuće diskvalifikacije i prijetnje.

Prvo je novi Račanov savjetnik, Mađar Lajos Bokros, donedavno jedan od direktora u Svjetskoj banci, ustvrdio da se prava zaposlenih moraju smanjiti kako bi i nezaposleni dobili šansu. Po njemu, reforma tržišta rada provodi se i radi »uspostave socijalne solidarnosti među radnicima«. Njegov je recept da se manje štite oni koji rade kako bi »više perspektive« dobili oni koji su bez posla. Bokros također zagovara da Vlada, bez obzira na protivljenje sindikata, presiječe raspravu i promijeni zakone.

Stav da je rezanje radničkih prava put u bolju budućnost dijeli i potpredsjednica Vlade Željka Antunović. Ona tvrdi da sindikati štite samo zaposlene, a Vlada, kaže, prioritet daje onima koji su u još nepovoljnijoj situaciji, pa upravo radi nezaposlenih predlaže i promjenu radnih zakona. Potrebu smanjenja otpremnina Antunovićka argumentira tvrdnjom kako je ta sredstva pametnije preusmjeriti u otvaranje novih radnih mjesta. Uz demagošku dudu varalicu, lupila je i šakom o stol: ako sindikati ne podrže promjene zakona, Sabor će ih, reče, svejedno sam izglasati.

O temi se očitovao i potpredsjednik Sabora Zdravko Tomac, koji je objasnio da Hrvatska može sačuvati radna mjesta samo ako je konkurentna, a može postati konkurentna tako što joj »cijena rada ne smije biti veća no u drugim tranzicijskim zemljama«. Posredno je to priznanje da je glavni cilj reformi radnog zakonodavstva obaranje cijene rada. Vjerojatno na razinu Srbije, Rumunjske ili Albanije. Sunovratom do perspektive – horror logika.

Iz svega rečenog lako je zaključiti da Vlada pokušava stvoriti jaz između zaposlenih i nezaposlenih. Predstavljajući se zabrinutom za interese armije prekobrojnih na burzama rada, zaposlenima će smanjivati prava, iako ne postoje nikakve garancije da će se na taj način, olakšavanjem i pojeftinjenjem otpuštanja, povećati mogućnost zapošljavanja. Zamjenom teza Račanov kabinet ujedno svoju odgovornost za zastrašujuću razinu nezaposlenosti pokušava prebaciti na tobože nesolidarne radnike. Istina, pomanjkanje socijalne solidarnosti ograničavajući je faktor za provođenje Hrvatskoj nužnih reformi. Ali Vlada traži solidariziranje samo između radnika i nezaposlenih. Što je sa svima ostalima? Politička klasa i poduzetnički slojevi ostaju izvan imperativa solidarnosti.