Odluka hrvatskoga šefa diplomacije da se odsad te konzultacije obavljaju redovito nije loša, samo što se s njom zakasnilo dvije godine. U te dvije godine hrvatska se vanjska politika prilično izblamirala u svojim kontradiktornim i različitim stavovima, dovevši strane diplomate u neugodnu situaciju. Kako bi saznali istinsko hrvatsko stajalište i došli do nekog zaključka, morali su trčati od Predsjedničkoga ureda preko Vlade do Ministarstva vanjskih poslova. Često im to na kraju i nije polazilo za rukom, jer su stajališta bila dijametralno suprotna. No, koliko u toj domaćoj zbrci, u kojoj koalicija želi nešto odlučiti o vanjskoj politici, a još uvijek pati od sindroma izolacije posljednjih deset godina, mogu pomoći hrvatski veleposlanici?

Ovaj je sastanak, za domaće političare ponajprije, imao pedagoški karakter. Pozvani hrvatski veleposlanici u zemljama EU-a najvećim su dijelom bilateralni, no europska politika više se ne vodi na tim starim podjelama. U svakoj od zemalja razgovara se o europskim temama koje se tiču svih. Loša koordinacija hrvatske vanjske politike trebala bi prestati upravo zbog činjenice da Hrvatska i EU ulaze u sve ozbiljniji dijalog, u kojem će biti sve manje prostora za pogreške i lutanja. Dosad, ustvrdio je Picula, hrvatski disonantni tonovi nisu imali velike posljedice, nego su samo stvarali groteskne situacije. S takvom bi se tezom mogli složiti samo djelomično, jer su propusti u pregovorima sa Slovenijom i Italijom, primjerice, stvorili velike probleme koji još nisu riješeni. Za razvijanje odnosa s Beogradom, od čega Hrvatska ima samo koristi, u nekoliko je navrata bio potreban Mesić. Zrinjevac je - u strahu od »ekstremista« u koalicijskim redovima - uglavnom šutio.