Ako je Denisu Latinu tvrdnja »Kolega i ja nismo nikad pristali na medijsku manipulaciju« bila dovoljna plaća za to da u Latinicu pozove Silviju Luks, tko će, kako i kada platiti gledateljima što su još jednom otrpjeli - s ne baš malim frustracijama - pokušaj povlačenja za nos, busanja o nejaka prsa i pretakanja jugoslavenstva u čistokrvno, dakle, veliko hrvatstvo. Ako to nije, a što onda jest medijska manipulacija?! Umišljaj da će nas našopati tvrdnjama da su yutelovci pokušali raditi »civilnu televiziju« koja je imala nesretno ime, pretpostavlja da ispred ekrana sjede same guske i gusani. Spašavali su, skupa s gazdom Markovićem, već i tamo, preko Drine, upokojenu Jugu.

Uostalom, kako se to mogao biti boj za civilno društvo i civilne, ni od koga kontrolirane, medije, vojnim sredstvima, preciznije - odašiljačima?! Ma, hote spat! Iz te bi se konstrukcije mogla iskovati teza da je Veljko Kadijević, bez čije privole Marković nakon propasti JRT-ove sheme nije mogao osnovati nadnacionalnu jugoslavensku televiziju, bio borac za civilno, demokratsko društvo. Njihovo poimanje civilnoga, građanskog društva sa slobodnim medijima, kao jednim od glavnih temelja, demonstrirano je na, primjerice, Vukovaru. Tada, reći će Silvija Luks, mene više nije bilo na Yutelu. Nije, točno. Ali je bilo u vrijeme kninskih balvana i u vrijeme osporavanja prava Hrvatima na vlastitu državu. Yutel i jest osnovan, s gđom Luks kao direktoricom, da se Hrvatska ne dogodi.

I Goran Milić je radio na Yutelu, ali jest toliko moralan da nam ne pokušava uporno prodavati fore o nekakvoj svojoj tajnoj, hrvatskoj misiji. Bila je to jedna od milijun jugoslavenskih zabluda zbog kojih su mnogi izgubili glavu. Silvija Luks i Milić - Bogu hvala - nisu, ali da su bludjeli, ne mogu osporiti. Milić to i ne pokušava, ali zato Silvija Luks svaki svoj javni nastup iskoristi ne bi li oko sebe digla što više magle te sve nas u nju utjerala. Jer je umislila da će njezina magla kod svih nas izazvati Pavlovljev refleks, pa ćemo u maglom obavijenoj novinarki, koja je podmetnula leđa posljednjemu (medijskom) spašavanju Jugoslavije, povjerovati da je uistinu imala, kao Hrvatica, frustracije zato što joj nisu dali državu. Ako je i od S. Luks, previše je.

Nije nas u Forumu Tihomira Ladišića ravnatelj policije Ranko Ostojić uspio uvjeriti nas da smo u dobrim i sigurnim rukama. Nije se, istina, ni trudio. Tvrdnja da je policija u »slučaju Bešlić« učinila sve, djelovala je šuplje. Sve govori da je policija tijelo zvjerski ubijene Anđele Bešlić tražila tako da je ne nađe. Svjedokinju koja je čula viku i galamu otpravili su šarlatanskim uvjeravanjem da je riječ o grebanju mačke. Uostalom, tijelo je pronašao susjed, a zločin priznao zločinac. Policija je samo tapkala u mjestu. Dvojbu treba li s imenima zločinaca u medije, razriješila je profesorica Mirjana Krizmanić: »Neka se imena znaju i neka zbog toga stradaju, jer su drugima nanijeli zlo«.