Ono što je danas potrebno objasniti je zašto se pola stoljeća o fojbama govorilo malo i nerado

Kilometar hoda i zaustavili smo se u podnožju jednog brežuljka gdje nam je pomoću čelične žice za noge privezan kamen od barem dvadeset kilograma. Bili smo gurnuti prema rubu fojbe, čije se ždrijelo otvaralo zastrašujuće crno. Jedan od nas, na pola otupljen pretrpljenim okrutnostima, bacio se sam, vičući, u prazninu. Tada nam je jedan partizan, sa strojnicom u rukama, naložio da slijedimo njegov primjer. Kako se nisam pokrenuo zapucao je na mene. No tada se dogodilo proviđenje: metak je, umjesto da me pogodi, prekinuo žicu koja me vezivala za kamen, tako da se, kada sam se bacio u fojbu, kamen otkotrljao daleko od mene'.

U Trstu, Gorici, Monfalconeu, u Istri žutoj pred berbu, ljudi su bili u strahu. Nije bilo dovoljno da se nije počinio zločin kako bi se spasio život. Funkcionari OZNE, jugoslavenske političke policije, napadali su naizgled bez unaprijed utvrđenog plana: bivše fašiste, svećenike, ali i antifašiste i članove Komiteta za nacionalno oslobođenje. Uhićenja bi se događala iznenada, pogubljenja su bila zapovjeđena nakon suđenja koja su bila farsa. Mnogi su bili prebačeni u koncentracijske logore u Jugoslaviji, neki ubijeni na mjestu, a nekima je bio određen najsuroviji kraj: biti bačeni u fojbe, pukotine kraškog teritorija, ponekad duboke desetke metara. Tisuće talijanskih građana je tako umrlo. Ista je sudbina zadesila mnoge stotine Talijana u Istri tijekom 'jacquerie' u rujnu-listopadu 1943., uvodu manjeg razmjera u nasilja dvije godine kasnije.

Tom bolnom, i sve do tek prije nekoliko godina, zaboravljenom poglavlju naše povijesti, posvetio je jednu uzbuđujuću knjigu Gianni Oliva, pedesetogodišnji stručnjak iz Torina, koji je između ostaloga napisao jednu priču o otporu, 'Pobijeđeni i oslobođeni', monografiju o kući Savoja, biografiju Umberta II.. Naslov ove nove knjige koju objavljuje Mondadori, je jednostavno 'fojbe', no već podnaslov daje naslutiti motivacije: 'zanijekani pokolji Venezia Giulije i Istre'. Jer prepričati užas, odrediti broj žrtava, od 10.000 do 12.000, opisati nacionalni i međunarodni okvir fenomena znači ostaviti na pola dovršen posao. Ono što je danas potrebno objasniti je zašto se pola stoljeća o fojbama govorilo malo i nerado, gotovo kao da ta tragedija ne bi pripadala našoj nacionalnoj povijesti, kao da nije potrebno sjećati se tih žrtava, jednako kao i onih rižare Šan Sabba, u Trstu. To je stara priča o 'podijeljenom sjećanju', kao što svjedoče i polemike povodom obilježavanja 25. travnja ili sporovi oko školskih priručnika koji su nadahnjivali političke kronike prošle godine. Pola stoljeća dugom ograničavanju sjećanja na fojbe na mjesne komemoracije pridonijeli su neki politički čimbenici.

Poglavito raskid između Staljina i Tita 1948., doveo je do toga da su zapadne demokracije diplomatski prihvatile verziju jugoslavenske strane: nije se radilo, kako je bilo, o pokoljima koji su se dogodili prema unaprijed utvrđenoj strategiji, koja je predviđala priključenje i Trsta novoj komunističkoj državi i brzu slavenizaciju talijanskih teritorija, nego o spontanoj borbi naroda koja je kao i svaki ustanak imala svoje prekomjerne ispade. Drugi je razlog i nelagoda samih talijanskih vlada: još od 1945. Tito je počeo tražiti izručenje onih fašističkih vojnika koji su počinili ratne zločine u Jugoslaviji, časnika koji su često već bili integrirani u našu vojsku. Treći razlog duge šutnje je podvojenost talijanske komunističke partije i odgovornosti njenog čelnika, Palmira Togliattija, u vođenju otpora na sjeveroistočnoj granici.

U ozračju rastućih mjesnih podjela i međunarodnih napetosti u ožujku i travnju pripremala se trka za Trst između saveznika i Jugoslavena: pobijedila je četvrta jugoslavenska armija, koja je u grad došla u 9 i 30 1. svibnja. Iz operacije je isključena garibaldinska divizija 'Natisone', koja je bila preusmjerena prema Ljubljani i koja će se tek 20. svibnja moći vratiti u Venezia Giuliju. Zapovijedi Tita i Kardelja su jasne: 'Odmah očistiti', 'oštro kazniti sve poticatelje šovinizma i nacionalne mržnje'. To je uvod u pokolj koji neće poštedjeti antifašističke elemente, kao i financijere tršćanske legije bliske CLN-u ili, u Rijeci, predstavnike autonomaškog zanellijevskog pokreta koji su. se uvijek borili protiv Mussolinija. Sporazumima od 9. lipnja između Tita i Alexandera potpisana je Morganova crta, koja predviđa dvije okupacijske zone i okončava jugoslavenska posizanja za Trstom.

Na distanci od 57 godina ostaje otvoren povijesni problem. Termin 'fojbe' ima simbolički karakter: mnogi su Talijani završili u kraškim jamama, ali je veći dio žrtava bio ‘eliminiran u jugoslavenskim zatvorima i jugoslavenskim koncentracijskim logorima'. Giani Olliva nam objašnjava da se masovni pokolji rujna- listopada 1943. i svibnja-lipnja 1945. ne mogu staviti u pismohranu kao 'antifašističko političko čišćenje, niti na pojednostavljujući način svesti na narodni bijes'. Poticaju koji su pridonijeli razdoblju užasa (nasilje takozvanog 'fašizma s granice', Titove nacionalističke ambicije, etnička mržnja, ideološki sukob) međusobno se nerazdvojivo prepliću, tako da je nemoguće shvatiti tu pojavu ako se zapostavi neki od elemenata.