ZAGREB, 1. svibnja - Iza inicijala A. H. dugo se krila osoba čiji će sudski slučaj iz temelja promijeniti odnose u hrvatskom pravosuđu. Slučaj je bio pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, koji je tužiteljici odredio 2000 eura naknade za duševne boli koje je pretrpjela zbog neučinkovitosti hrvatskih sudova. Presuda europskih sudaca Ankici Horvat (A. H.), kojoj domaći sudovi nisu riješili sudski spor iz 1995. godine, pokrenula je lavinu.

Na stolovima suda u Strasbourgu čeka već 47 novih slučajeva u kojima će se presuditi jednako kao i u slučaju Ankice Horvat (njen slučaj je sudski presedan), a odvjetnička kancelarija Gorana Lajnerta iz Zagreba već je dobila presude u šest sličnih slučajeva. Strankama je ponuđeno da se spor riješi u obliku nagodbe (ili »prijateljskog rješavanja«, kako ga nazivaju europski suci). Samo u ovom odvjetničkom uredu na red čeka još najmanje nekoliko stotina sličnih zahtjeva vezanih za sudsku neučinkovitost domaćih sudova u vezi s financijskim inženjeringom. Presude nisu izrečene »u razumnom roku«, a to je povreda osnovnog ljudskog prava na sudsku zaštitu.

No odluka Europskog suda ima dublje značenje. Velika je to nada za tisuće (neslužbeno se govori o 10.000 slučajeva) vlasnika miniranih kuća izvan zone ratnog djelovanja, ali i za žrtve terorističkih akcija novijeg datuma. Ugrožavanje i uništavanje privatnog vlasništva, naime, također je teško kršenje ljudskih prava. Primjerice, onaj teroristički čin ispred zagrebačkog Poglavarstva prošle godine, ali i neki manji.

Sve je počelo 1992. poznatom igrom »lanac sreće« koji se kasnije pretvorio u veliku igru zvanu financijski inženjering. Spretni su poduzetnici davali velike kamate na uložene njemačke marke i u pola se godine stvorio velik broj tih agencija - ljudi su ulagali i dobivali i kamate i glavnicu. Financijska policija i kontrolori ZAP-a pregledali su poslovanje svih agencija za financijski inženjering i dali mu zeleno svjetlo. To je ulagačima dalo novi zamah i veću sigurnost da je riječ o poštenom poslu. Ulagali su političari, policajci, intelektualci i umirovljenici, neki su iz slamarice izvukli i posljednju marku.

Krajem 1992. ulozi su enormno porasli, govorilo se o nekoliko stotina milijuna maraka, a kamate su u nekim agencijama dosegle i 30 posto. I onda je došao kraj.

Policija je zaplijenila sav novac zajedno s dokumentacijom, unatoč svim ranijim dokazima mjerodavnih, financijske policije i ZAP-a. Nikad se nije saznalo gdje je novac, tko ga je koristio i u koje svrhe. Udruge prevarenih ulagača tužile su ministarstva pravosuđa, policije i odgovorne osobe u ZAP-u, a iz sudskih redova ponovno muk. Političari su lansirali tezu: »Vi (ulagači) ste pohlepni i tako prolaze pohlepni ljudi!« Uskoro je stigao odgovor iz Lajnertove kancelarije: »Je li pohlepan onaj tko je uložio novac ili onaj tko ga je uzeo?«.

Goran Lajnert nastavio je borbu za prava brojnih klijenata oštećenih u financijskom inženjeringu, borbu koju je započeo njegov otac odvjetnik Zlatko Lajnert, sad u mirovini. Mlinovi pravde mljeli su sporo, ali učinkovito. Ispalo je da se oružje kojim su se sudovi »borili« protiv oštećenih u inženjeringu okrenulo protiv sudova - sporost, odugovlačenje i nerad na tim predmetima Europski sud u Strasbourgu ocijenio je kao kršenje ljudskih prava u obliku nerješavanja spora u razumnom roku. To znači da će proračun za sve slične slučajeve platiti tisuće eura, nalažući im da spor ipak riješe.

Hrvatska je vlada ubrzo shvatila da će se presedanska odluka Europskog suda u slučaju Ankice Horvat primjenjivati i na sve ostale slučajeve, pa je posredovanjem te europske institucije (!) ponudila nagodbu vlastitim građanima. Europski sud prihvaća inicijativu Vlade da se svakome optuženom isplati 2000 do 5000 eura naknade za duševne boli zbog sporosti postupka.

Stoga Goran Lajnert upućuje apel Vladi i usput se pita: »Trebamo li podnijeti 10.000 pritužbi Europskom sudu ili se to može riješiti i u vlastitoj kući, u Hrvatskoj? Pokušao sam takvu inicijativu ponuditi Vladinom predstavniku, ali bez uspjeha. No i dalje sam uvjerenja da se slučajevi mogu spasiti. Primjerice, Europski sud nalaže isplatu u roku od tri mjeseca, a dogovorom s Vladom taj se rok može produžiti i na šest mjeseci. Ovakvom bi se nagodbom samo zagrebački sud riješio 10.000 predmeta. Zastupam oko 1000 ulagača koji bi se, kad je o glavnici riječ, zadovoljili i s polovicom utužene svote, samo da im se kaže da je novac oduzet financijskim inženjerima utrošen u neke goruće potrebe zemlje koja je bila u ratu«.

Petar Pavković