Iako je u jednoj račanovskoj sintaksi "da - tržišnoj ekonomiji, ne - tržišnom društvu" francuski premijer Lionel Jospin naznačio granice preko kojih ljevica u Francuskoj ne smije ići, njega je u prvoj rundi predsjedničkih izbora pretrčao ultradesničar Jean-Marie Le Pen. U čemu je pogriješio Jospin i možda čitava europska ljevica? Zato što je, za razliku od Margaret Thatcher koja nije vjerovala da uopće postoji nešto tako kao društvo, zapustio francusko, a nije uspio izgraditi europsko društvo. Desnica ne želi biti europska desnica, već francuska, austrijska, španjolska...desnica. Nju ne zanima globalizam ni kao euroglobalizam, budući da vodi negiranju nacionalnog identiteta i nacionalne države. Zajednički nazivnik uspjeha hipernacionalizma u Nizozemskoj, Austriji, Švicarskoj, pa čak i tradicionalno trezvenoj Danskoj nije otpor stranom kapitalu, nego stranim radnicima, koji ne samo da su druge rase i vjere već su "civilizacijski" skloniji kriminalu. Ksenofobija je u žarištu europske socijalne krize koju ljevičari i ne pokušavaju rješavati idealima države blagostanja, čineći sve u praksi da koncediraju profitu i s njega skinu sve obiteljske i socijalne "utege" konkurentnosti.

Logika globalizacije odbija financirati socijalni kapitalizam, a države za njega više nemaju sredstava, tako da i nacionalni i socijalni kapitalizam uzmiču pred američkim personalnim ili permisivnim kapitalizmom koji strogo definira što sutra smije biti rad, mirovinsko i socijalno osiguranje, država, nacija, kultura. I radnici i intelektualci i društva stavljeni su pred svršeni čin - kapitalizam nema alternative! Tako se ponaša čitav Zapad, ali i sve postkomunističke nomenklature. Kapitalizam više nema pobjedonosnih protivnika, ima samo poraženih sljedbenika. Diktatura kapitalizma ne pruža mogućnosti za viziju drugačijeg društva, već samo ovoga globalistički fragmentiranog i podređenog interesu brzog obrtaja kapitala. Lokalne se pobune od Seatllea do Genove ne vode protiv lokalnih kapitalista, nego protiv općeg procesa globalizacije. Donkihotski se okomljuje na institucije: MMF i Svjetsku banku, a ne na turbokapitalističku klasu koja proizvodi siromaštvo čak 200 puta većim plaćama od radničkih.

Dogmu o komunizmu kao jedinoj budućnosti zamijenila je dogma o kapitalizmu kao vječnoj sadašnjosti. Izraz tog terorizma "spoznaje nužnosti" je teza da istinska kriza nije kriza kapitalizma, nego kriza kritike kapitalizma! A ona je takva da kritičari služe samo učvršćivanju kapitalističkog svjetonazora, jer kako je Pascal Bruckner protumačio sintagmu homo economicus: velika lukavost kapitala je u tome što možda svojim neprijateljima ostavlja vjeru da postoje. U režimu koji preferira totalitarizam i militantizam kapitala svaka je kritika samo njegova korekcija ili apologija, budući da svaki prostudirano osporavani dio samo opravdava finalizam cjeline. Ljevičari su pristali na rušenje narodne države ili republike radi države vlasnika u ime obećanog pretvaranja naroda u srednji sloj. Međutim, ishodi su posve drugačiji - srednji sloj se sve više proletarizira, osjećajući Blaireov "treći put" kao izdaju u korist potencijalnog, a na štetu realnog stanja. Ugađanje kapitalu dovelo je do "kraja rada" pa se i "kapitaldemokratski" premijer Račan hvali kako je većina novozaposlenih u Hrvatskoj primljena na određeno vrijeme, a Davorko Vidović, ministar rada a ne kapitala, preporučuje takvu ograničavajuću "modernost" radnih mjesta - koja jamči jedino nesigurnost. Vlast koja čini sve da se na račun privremenih i povremenih radnika dodvori stranom kapitalu, što unatoč tome ne dolazi, pristranim zakonom o radu omogućava bolji život samo sabornicima i sucima.

Ideološki premorena desnica ne može ponuditi drugačiji (anti)kapitalizam u Hrvatskoj, jer ni nekim uvrijerističkim populizmom nije mogla uvjeriti javnost da su srpski radnici krivi za siromaštvo Hrvata. Tako da ovoj vrijednosno zbrkanoj vlasti ne preostaje drugo nego da se nastavi ponašati poput bučnih MMF-ovskih ili NATO-ovskih lobija s ciljem dovođenja ljudi i prostora u tor fatalističkog mainstreama. Determinizam kapitalizma treba nadoknaditi sve ono što se pretrpjelo od proroštva komunizma. A ako su razgovori o jednom manje propisanom "tržišnom" kapitalizmu na globalnoj razini zabranjeni, onda se "strancima nevidljive ruke" posve nekooperativnim mogu činiti pregovori o jednom manje pogibeljnom kapitalizmu u Hrvatskoj. Zar je u nas moguć jedino tripartizam u kojemu će Vlada biti oslobođena od svake odgovornosti za razvoj, poslodavci od dužnosti realnije podjele dobiti, a zaposlenici od ionako fiktivnih prava? U zemlji gdje su gotovo sve cijene na europskom prosjeku, osim cijene rada, ne može se tvrditi da su kočnica ulaska stranog kapitala prevelike plaće i radne slobode. Prepreku napretka čini ponajprije neiskorištenost domaćeg kapitala kojega kao i radnika šikanira odsutnost efikasne vladavine prava. Vrhunac te tragikomedije je propis da hrvatski građani ne smiju otvarati račune u inozemstvu iako je više od 90 posto banaka u Hrvatskoj u stranom vlasništvu, a njihova je obveza da gotovo polovicu sredstava deponiraju vani!?

"Lijeva pravda" nije se pokazala bržom ili manje korumpiranijom od "desne pravde". Ta se simetričnost nedosljednosti tumači demokracijom kao sinonimom baš takvog kapitalizma - u kojem radnik mora postati jo-jo poslodavca - kakav narod i zaslužuje. Zaslužni narod drži da nema razlike između HDZ-ljudi i SDP-ljudi, HSS-ljudi, HNS-ljudi, HSLS-ljudi i LS-ljudi, ali i dalje sanja da je stvar u zamjeni kadrova umjesto u promjeni tog kvarljivog sustava. Ima li naš politički sustav alternativu? Stranački političari kažu i čine sve da nema. Ima li ovakav "kapitalizam" alternativu? "Nema"! Imaju li onda građani ikakvu alternativu? Odgovor na to ne može pružiti uvozni trgovački ili kreditni optimizam, nego samo novi svjetski ili barem domaći evolutivniji duh. Imaju li naše epigonske vlasti autonomnog srca da vide kamo (ne) ide ovaj svijet i što se od naše društvene duše još spasiti da? Ili im je sva ambicija ostala skrivena u dijaloškoj nadi da će se 1. svibnja ipak najesti političkog graha?