Iako je Hrvatska jedna od 66 zemalja koje su ratificirale Statut Međunarodnoga kaznenog suda i aktivno sudjelovale u njegovoj pripremi i premda ima iskustava s radom slične takve institucije, Haaškim tribunalom, široj je javnosti ipak nedovoljno poznat način i kompetencije u travnju osnovanog stalnog Suda za kažnjavanje ratnih zločina. O tome razgovaramo s profesorom međunarodnog prava Ivom Josipovićem koji je kao stručnjak sudjelovao u pripremi Statuta Međunarodnoga kaznenog suda pri Vladi Republike Hrvatske.

Statut Međunarodnoga kaznenog suda, kao i onoga Haaškoga, specifična je mješavina anglosaksonskoga i europskoga kontinentalnog sustava u kojoj dominiraju anglosaksonski (akuzatorni) elementi. U postupanju tih dvaju sudova postoje znatne sličnosti i očito je da se Statut Međunarodnoga kaznenog suda vodio iskustvima Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju. Uz velike sličnosti, glavna postupovna razlika je u načinu uspostavljanja nadležnosti i odnosu nacionalnog pravosuđa i Međunarodnog suda. Prema haaškom pravu, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju ima prioritet u odnosu na domaće sudove, dok je novi sud pošao od prioriteta nacionalnih sudova. Međunarodni sud sudi samo ako nacionalni sudovi neće ili ne mogu suditi, ili ako sude samo da bi zaštitili počinitelje zločina.

Taj će se sud za pet do osam godina ugasiti. Nakon toga, međunarodni sudovi neće suditi za zločine počinjene u ratu na području bivše Jugoslavije, već će to činiti — nadajmo se — nacionalni sudovi. Međunarodna zajednica morat će nakon gašenja toga suda naći način na koji će se obavljati neke "naknadne" funkcije toga suda, poput obnove postupka, odluka o prijevremenom otpustu osuđenika, nadzoru izvršavanja kazne i slično. Nije isključeno da Vijeće sigurnosti te funkcije posebnom odlukom povjeri novoosnovanom Međunarodnom kaznenom sudu.

Osobno ne bih ustvrdio da je iskustvo Haaga negativno. Ono nosi i dobre, ali i loše strane. Na iskustvima, pa i pogreškama Haaga, novi Sud svakako mora učiti. Osobno, bar u prvo vrijeme, ne vjerujem u neku bitno veću efikasnost. Efikasnost će ponajviše ovisiti o suradnji država s Međunarodnim kaznenim sudom. A ta će suradnja ovisiti o političkim i društvenim odnosima i mogućnosti da svjetska i domaća javnost "prisili" države na suradnju.

Osnivanje stalnog i univerzalnog suda je svojevrsna i pravna i moralna revolucija. Ne samo zato što se definitivno promijenio klasični koncept suverenosti, već i zato što su osnivanjem Suda afirmirane moralne i ljudske vrijednosti koje u prvom planu imaju humanizam, ispred ratnih i političkih ciljeva. Dakako, osnivanje Suda je, iako važan, tek prvi korak. Sigurno je kako će još dosta vremena proći prije nego lijepe želje koje Sud nosi sam po sebi, postanu stvarnost.

l Upravo činjenica da neke velike i moćne države te one koje očekuju da bi mogle biti umiješane u neke oružane sukobe nisu ratificirale Statut, umanjuje optimizam i zadovoljstvo sviju koji su se zauzimali za osnivanje Suda. Ako manje brine da Statut ne prihvaćaju neki notorno nedemokratski režimi, sigurno je kako zabrinutost izaziva negativan odnos najveće svjetske sile koju mnogi promoviraju kao perjanicu demokracije. Sigurno je da se odbijanje ratifikacije ne uklapa u takvu sliku SAD-a. Razlozi odbijanja nekih država da ratificiraju Statut sigurno leži u njihovu strahu da bi i njihovi vojni i politički vođe i vojnici mogli doći pod udar Suda, te njihova nespremnost da prihvate tako što. Ali, vidimo, Statut su ratificirale i neke zaista velike sile, poput Velike Britanje, Francuske ili Njemačke. Zato očekujem da će s vremenom otpasti strah nekih država da bi Sud njihove državljane mogao optužiti po političkim kriterijima i da će se pridružiti projektu Međunarodnoga kaznenog suda.

Znači li to da Međunarodni kazneni sud neće biti nadležan za progon ratnih zločina koje bi eventualno počinile oružane snage SAD-a, Kine, Izraela ili bilo koje druge države koja nije ratificirala Statut Suda, bez obzira što su članice Ujedinjenih naroda? U pravilu ne, osim u nekim iznimnim situacijama za njihove državljane. To što su članice UN-a ne znači da se Statut Suda automatski odnosi na države koje ga nisu prihvatile. Međunarodni kazneni sud nije sud Ujedinjenih naroda, iako UN ima veliki utjecaj. Sud je osnovan ugovornim odnosom pojedinih država.

Ne znam je li podatak o nesudjelovanju hrvatskog predstavnika na sjednici točan. Međutim, znam, jer sam i osobno kao stručnjak sudjelovao u pripremi Statuta, da je Hrvatska imala aktivnu ulogu i da je djelovala u okviru najaktivnije skupine država koje su se zauzimale za osnivanje Suda (tzv. like-minded group). Činjenica da je Hrvatska ratificirala Statut također govori o tome da Hrvatska razumije važnost projekta Međunarodnoga kaznenog suda. Ono što, međutim, sigurno nije dobro jest to što Hrvatska još nije pokrenula pitanje pripreme tzv. implementacijskog zakonodavstva i da i u stručnoj i u općoj javnosti nisu razjašnjena sva pravna pitanja, čak i ona ustavnopravne naravi, koja se javljaju činjenicom ratifikacije Statuta. Jedan od razloga zbog kojih Međunarodni kazneni sud nije dobio dovoljnu pozornost medija i političara jest sigurno i to što je već dugo fokus zanimanja na Haaškom sudu te suđenjima za ratne zločine koja se odvijaju pred domaćim sudovima.

Iako napori za formiranjem svjetske sudbene institucije traju 130 godina, od vizije u 19. stoljeću (kroz djelovanje Crvenog križa i bilješke prvog predsjednika za potrebom takve jedne institucije datirane 1872. godine) i prvih (Nürnberg) privremenih sudišta u 20. stoljeću do Haaškog tribunala, Međunarodni sud ni na samom početku novog milenija nije osnovan ni inicijativom ni konsenzusom svjetskih velesila. Upravo suprotno, svečanost njegova osnivanja događala se u jeku žestokih sukoba u Izraelu. To samo znači, kazao je dr. Lang, da činjenica postojanja Suda neće globalno riješiti problem pravde u svijetu.

Međunarodni sud je osnovan na prijedlog malih država, Trinidada i Tobaga, koje 1989. godine podnose UN-u inicijativu, čemu se 1991. godine, nakon pada Vukovara, pridružuje i Republika Hrvatska tražeći od svjetske javnosti osnivanje suda za kažnjavanje ratnih zločina. Suočeni sa strahotama rata, od kršenja ženevskih ratnih konvencija i rezolucija UN-a do genocida, svjetska politička zajednica tek 1998. godine na UN-ovoj konferenciji u Rimu donosi prijedlog za osnivanjem Suda. Inicijativu je do danas potpisalo 139 zemlja, a ratificiralo tek 66 država, što je bilo dovoljno za pravovaljano osnivanje stalnoga Svjetskog suda za kažnjavanje ratnih zločina. Među zemljama potpisnicama nisu najznačajnije svjetske velesile: SAD, iako je Clinton na kraju mandata potpisao inicijativu koju Kongres nikada nije ratificirao, te Kina i Izrael.

Osnivanje Suda, dr. Lang drži velikom europskom inicijativom, a rat na području bivše Jugoslavije, prije svega Vukovar, Srebrenicu i Sarajevo, prekretnicom u tome nastojanju. Svjetska je zajednica, smatra dr. Lang, nakon Drugoga svjetskog rata doživjela šok okrutnošću rata, posebice razmjerom stradavanja civila u samom središtu Europe — na prostorima bivše Jugoslavije.