RAZGOVOR: ZLATKO DIZDAREVIĆ, VELEPOSLANIK BOSNE I HERCEGOVINE U HRVATSKOJ

Postoji jedna fantastična rečenica koju sam nedavno čuo, a koja pomalo pojednostavnjuje stvari, iako nije daleko od istine: prijam BiH u Vijeće Europe u praktičnom smislu neće značiti mnogo, ali da BiH tamo nije primljena, to bi bila katastrofa. BiH, kao i druge zemlje ulaskom u Vijeće, uostalom, neće dobiti ništa u materijalnom smislu, ali će preuzeti obveze čije će ispunjenje ubrzati njezin put u obitelj demokratskih zajednica. Da je BiH ostala izvan svega toga, ne bi bila u stanju uhvatiti ikakav priključak za Europu.

Drugi, vrlo važan element prijama je psihološke naravi. U BiH je bilo onih koji su skeptični prema budućnosti zemlje, njezinoj strategiji i opredjeljenju. Takvi su sada marginalizirani. Ovo je definitivna potvrda da je BiH na sigurnom putu, koji ide prema Europi i s kojega povratka nema. Ljudi u BiH su u posljednjih deset godina jako umorni od nagađanja tipa "što će biti s nama, gdje to sve skupa ide, hoćemo li opstati".

Svako malo se s naslovnica, recimo, New York Timesa i drugih novina pojavi neki Kissinger, ili neki Owen, ili neki drugi pametnjaković koji ustvrdi kako BiH više nema perspektive. Da budem iskren, i na ovim područjima se svako malo javi teoretičar koji kaže da multinacionalna društva više nemaju smisla i da se treba pripremiti za drugu varijantu. Zbog svega toga, zbog sumnji koje sva ta nagađanja ispočetka obnavljaju, ulazak u Vijeće Europe je jedno veliko ohrabrenje i činjenica koja jasno i precizno znači da je BiH na putu prema euroatlantskim integracijama. Sve drugo, sva ta zloguka nagađanja sada se pomalo sele u sferu budalaština.

Ima tu svega. Tu su i objektivne činjenice jer je Europa dugo vremena lutala u strateškom osmišljavanju budućnosti ove regije. To je, pak, otvaralo mogućnosti za razne manipulacije. No, ne treba biti naivan; postoje još uvijek vrlo blizu vlasti i one snage koje su započele rat i iz njega izvukle profit, postoje iskreni pristaše redefiniranja granica na ovim područjima i stvaranja ekskluzivnih nacionalnih država. Povijest je teško mijenjati preko noći.

Bosna i Hercegovina uvijek je bila sredina i država koja se mogla tumačiti i prosuđivati u skladu s onim pitanjem je li čaša napola puna ili napola prazna. Ako zaista emitirate negativnu energiju prema BiH, naći će se tisuću razloga da potvrdite sumorne zaključke o stanju u BiH. Isto tako, ako želite stvari promatrati s nešto optimizma i ozbiljnije u kontekstu onoga što se događalo u proteklih deset godina, cijelu priču ćete gledati na jedan drukčiji način. Naravno, postoji tisuće argumenata za to da se kaže kako ustavne promjene nisu zapravo do kraja završile proces ustavnog ustrojavanja BiH na način koji su to maksimalisti očekivali.

Ali, s druge strane, može se vrlo jednostavno i banalno postaviti nekoliko pitanja; što bi rekli prije samo godinu dana da vam je netko kazao da će pola vlade Republike Srpske predstavljati Bošnjaci i Hrvati, da će dva potpredsjednika biti iz reda druga dva naroda, da od šest ključnih funkcija u jednom i drugom entitetu samo dvije mogu imati predstavnici jednog naroda? Treba biti realan. Maksimalistički gledano, proces ustavne transformacije još uvijek nije dovršen, no treba ići ritmom koji je moguć. Ovo je veliki, rekao bih čak i presudan otklon od onoga što smo do sada imali; ustavno više ne može biti majorizacije pa tako ni nacionalno ekskluzivnih sredina, nema više formalnog razloga da se ljudi bilo koje nacionalnosti formalno i ustavno ne osjećaju ravnopravnima na teritoriju cijele Bosne i Hercegovine. Naravno, realnost je drukčija i treba puno vremena da se ispravi sve ono što je srušeno. Ali, put u tom pravcu je ovim otvoren. Snage kojima ovo ne odgovara, rekao sam, naša su stvarnost i zato postoji otpor ustavnim promjenama pa čak i njihovu objektivnom čitanju. Zbog toga naprosto najprije treba pročitati ono što ustavne promjene donose, a ne oslanjati se na nečije površne interpretacije.

Naravno da je to na štetu hrvatskog naroda u BiH. Bilo kakav pokušaj izoliranja hrvatskog naroda iz procesa u BiH ide na štetu toga naroda. Sve što su oni do sada činili, vodilo je izoliranju, a ne uključivanju hrvatskog naroda u teške procese izgradnje BiH. Katastrofalna je procjena da se treba getoizirati u situaciji kada ste matematički najmalobrojniji narod. To je bilo pogubno za hrvatski narod u BiH. Optimalna varijanta za hrvatski narod jest da bude doista ravnopravan i sastavni dio BiH i da se kroz konstitutivnost na cijelom teritoriju izbori za svoja legitimna prava. Nije lako, ali je jedino moguće ako se ljudima hoće dobro. To je tema o kojoj su do sada knjige napisane, ali je jasno da je politika koju je vodio HDZ BiH i ostali dušebrižnici, kojima inače odlično ide u životu, donijela najviše štete i problema upravo hrvatskom narodu u BiH. Ponekad sam zgrožen činjenicom da danas nitko ne spominje to što je vodstvo HDZ-a BiH bilo energično i uporno protiv ustavnih promjena, i ne samo to, nego i protiv odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom području. Ako je HDZ bio taj koji je smatrao da hrvatski narod ne treba biti konstitutivan na cijelom području BiH i imati prava kao i svi drugi, onda je smiješno raspravljati o toj brizi koja danas navodno postoji.

Realno, ustavne promjene znače nadogradnju daytonskog sporazuma. Taj dokument mijenja neke postavke Daytona, i to, prema mojemu dubokom uvjerenju, u pravcu koji je ispravan. Što se tiče Hrvatske i SRJ, naravno, one su supotpisnice i ne samo zbog formalnih razloga, nego i političke stvarnosti postoje prijeko potrebni vidovi suradnje s BiH kako bi se cjelokupni daytonski kompleks pitanja realizirao na najbolji mogući način. To ne treba mistificirati; zna se što je miješanje u poslove neke države i isto tako se zna što je dobra i konstruktivna suradnja. Kada su druge stvari između država raščišćene, kada postoji povjerenje i kada se zna da se neke stvari rade u zajedničku korist, onda je i taj prag zajedničkih aktivnosti koje neće biti proglašene kao miješanje, znatno viši. Kada, pak, funkcionirate u odnosima nepovjerenja, kada se zna da tijekom svakog razgovora držite fige ispod stola i kada se zna da se govori jedno, a radi drugo, onda je i osjetljivost znatno veća. Ako možemo o primjerima, onda potpuno teorijski, hipotetički i karikaturalno, vi možete dovesti diviziju strane vojske u drugu državu pod određenim okolnostima i da to ne mora biti proglašeno kao miješanje u tuđe poslove. Isto tako, možete pustiti samo jednog vojnika pet metara izvan vaše granice da to bude miješanje u tuđe poslove. Nemojmo biti naivni, znamo o čemu govorimo.

Plašim se nečega što ovdje postaje pravilo; sastanak može proteći u odličnoj atmosferi, a da bude, zapravo, jedno veliko ništa, bez obzira što mi to iz političkih razloga proglašavamo često djelomičnim uspjesima. Otkada sam ovdje, neprestano sam nazočan takvim sastancima.

Ne funkcionira ono što se dogovorimo. Stalno imate dojam da vam je rješenje na dohvat ruke, da ste prebrodili neki problem i onda shvatite da točka na "i" nije stavljena.

Pomalo je paradoksalno to što se neki problemi danas znatno brže rješavaju na relaciji Sarajevo—Beograd, pa evo čak i Zagreb—Beograd negoli Zagreb—Sarajevo. Između Beograda i Zagreba u dva mjeseca je iniciran, napisan i potpisan Sporazum o kulturnoj i prosvjetnoj suradnji, a kod nas već godinu i pol dana to hoda od jedne ladice do druge. Mi već više od godinu dana ne možemo riješiti pitanje izvoza mesa i mesnih prerađevina iz BiH u Hrvatsku zato jer se prvo godinu dana neopravdano govorilo da u BiH ima slinavke, pa smo mi od najodgovornijih međunarodnih veterinarskih institucija iz Pariza morali tražiti certifikat da to nije točno. Ni to nije bilo dovoljno, sve sada opet stoji u ladicama i izvlače se neki treći papiri da bi se dokazalo opovrgnuto. Mjesecima ne dobivamo odgovor oko pitanja dvojnog državljanstva, a Hrvatska i SRJ su na putu da to brzo i efikasno riješe. Imovinsko-pravni odnosi stoje mjesecima, ovaj put u našim ladicama... Dakle, atmosfera je perfektna, a napravljeno je vrlo malo.

Mi smo prije dvije godine točno znali da je problem između BiH i Hrvatske u manjku političke volje. Bilo je logično da se stvari nisu događale kako treba. Ali, ako danas imamo suglasnost na razini te političke volje, a stvari i dalje ne idu, onda mislim da treba sjesti i otvoreno, temeljito i pošteno porazgovarati. Zvuči smiješno, ali i frustrirajuće da mi govorimo kako su naši odnosi savršeni, a na prste jedne ruke možemo nabrojiti riješene probleme. Mogli bismo danima razgovarati o slučaju Ploče. Uvjeren sam da smo taj problem mogli riješiti u tri sata razgovora, i to prije dvije godine, ali nismo. I zato što nismo, u cijelo pitanje se uključuju svi, od raznih opozicija preko medija, pa smo u situaciji da je pitanje koje se trebalo završiti davno prije, sada postalo ključno pitanje za odnose dviju država. To su ili nesuvislosti ili opstrukcija! Da ne govorim što se iscrpljujemo na nekakvim hipotetičkim pitanjima, unaprijed teorijski pretpostavljenim problemima, a cijeli jedan životni i strateški koridor koji treba spojiti Jadran i Mađarsku zarastao je u korov. Kada sve to tako gledate, onda čovjeku svašta pada na pamet, od nečijih krupnijih interesa pa dalje. Povjerenje se tako ne gradi.

Ono se može i mora riješiti i sada je cijela priča pri samom kraju. Ako se ne riješi do Međudržavnog vijeća, bojim se da će cijeli problem dobiti negativno ubrzanje jedne potpuno druge vrste, da će se otvoriti niz negativnih posljedica od kojih ćemo se onda svi hvatati za glavu. Ili bar oni koji istinski dobro misle dvjema državama. Ne treba zaboraviti da je sastavni dio tog sporazuma prolaz kroz Neum, da ide turistička sezona i da postoje snage i u Hrvatskoj i u BiH koje će jedva dočekati da se te stvari ne riješe. U povodu izvoza mesa, recimo, otvoreno ću vam reći da u BiH postoje oni koji traže da uvedemo recipročnu mjeru za uvoz mesnih prerađevina iz Hrvatske. Kome to treba?

Ljudi nisu slijepi i nisu ludi. Ne možete očekivati od njih da u pozitivnom pravcu mijenjaju percepciju, a dnevno ih se bombardira informacijama kako stvari ne idu. Naravno da ne postoje tenzije kojih je bilo prije, da se puno toga promijenilo, ali se građanima ne nude argumenti, pa kako se može očekivati da ljudi vjeruju kako se odnosi mijenjaju. Ljudi su frustrirani i odnos nepovjerenja traje.

Ne mislim da su dugoročno rješenje za BiH ni Petritsch ni Ashdown. BiH se mora oslobađati onih elemenata kontrole međunarodne zajednice koji nad BiH postoje, sami moramo rješavati sve više svoje probleme. Ta svijest da postoji netko tko će presjeći svaku priču, umrtvljuje demokratske reflekse. No unatoč nekim našim nezadovoljstvima i frustracijama, Petritschova uloga u posljednjih nekoliko tjedana promijenila je te percepcije, što bismo mi rekli, izvukao se u posljednji trenutak. Ashdown je čovjek drukčijeg temperamenta i načina funkcioniranja, koji ima drukčiju dinamiku, a koja nam je u ovim trenucima potrebna. Njega čeka energično pospremanje u sferi izgradnje institucija, realiziranja ustavnih promjena, pravosuđa i borbe protiv korupcije. Trenutačne političke potrebe u BiH poklopile su se s novim čovjekom koji dolazi i njegovim temperamentom.

Bisera LUŠIĆ