Dok je političara bit će i showa, žanrovski najbližeg cirkusu. On je poput Titove štafete; šalje se iz ruke u ruku, s jednog na drugo političarsko koljeno. Timare ga, dakle, kao vječnu vatru. Spomenik-opomenu na kojem će pisati:

»Zaboravimo ih što prije!«

Sad pak se, nakon Gorana Granića, javio doista neumjesnom primjedbom Zlatko Tomčić. U vrijeme kada čitava hrvatska javnost optužuje petorku, uključujući, dakle, i Tomčića, da je u predizborno vrijeme obećavala jedno a sad, kad je na vlasti, radi nešto sasvim drugo, predsjednik Sabora tu balkansku maniru pripisuje drugima. Dojučerašnjim partnerima. Onima koji su, dobrim dijelom, omogućili Tomčiću da postane šefom parlamenta a Graniću da zasjedne tako duboko u fotelju da ga čak ni Dražen Budiša sa svom stranačkom aparaturom ne može iz nje izbaciti. Rugala se sova sjenici...

Do sada nevjerojatno izbalansiran, u petorki najumjereniji, gasitelj vatre koju su potpaljivali Račan i Budiša, amortizer u napadima desnice na Vladu... Tomčić je na posljednjoj konferenciji za novinare demonstrirao karakteristike slona u staklarni. Iako ne sudjeluje u pregovorima, predsjednik Sabora je optužio sindikate da jedno govore na prosvjedima, dakle, na ulici a drugo kad se nađu oči u oči s, primjerice, Goranom Granićem. Po tome razlike između političara i sindikalista nema.

Ima, ima... I to velikih. Jurić i Račan su zajedno, svim demokratskim raspoloživim sredstvima s trona skinuli HDZ, kako bi se, kad koalicija dođe na vlast, sindikat prestao tretirati neprijateljem države i kako bi postao, konačno, uvažavani partner. Vlast je ipak slast, a slast se, po staroj hrvatskoj navadi, ni s kim ne dijeli. Granićeva, Račanova i Tomčićeva lekcija nauk je sindikalcima da više nikad ni ne pomišljaju na sklapanje bilo kakvih paktova koji bi političare mogli dovesti na vlast. Sindikatima mora biti svejedno jesu li na vlasti hadezeovci, esdepeovci, liberali ili narodnjaci te tko je, konačno, u oporbi. Saveznici su im svi oni koji uvažavaju prava radnika a suparnici, i to ljuti, svi oni koji radnicima prijete srednjovjekovnim zulumima. Ni Tomčić se, vidjeli ste, nije osvrnuo na gladne u Maksimiru. Slika očajnih ljudi koji su satima stajali u redu i ostali bez graha, nije ga osobito dojmila. Glad je očito postala posljedica viših sila, koje nisu u kompetenciji političara.

Ni za Grabovac, svjedoči Milićev »Brisani prostor«, nisu nadležni ni političari, ni vlast, ni poduzeća u vlasti države. Tamo zgodne mlade puce kosu suše ne fenom već na peći a djeca gledaju crtiće eventualno jednom na mjesec. Zašto? Zato što Grabovac nema struje. Nema, naravno, ni vode. Ali zato Grabovčani imaju na vratu Tihomira Marića koji se - jer radi u Elektri (koja pak je, uz HT, HRT, Inu i ostale monopoliste država u državi) - ponaša poput boga. Kako i ne bi kad je u njegovim rukama svjetlost. On i njemu slični odlučuju kad će se - i hoće li se uopće - Grabovčani služiti frižiderima, kad će - i hoće li uopće - djeca umjesto uz žiže, svijeće i petrolejke, učiti uz žarulju. Zar je onda čudo što osnovnoškolci nikad nisu računalo ni vidjeli? Još jednom bravo Miliću i Srebrenki Herold Mijatović.