Provedbom Daytonskog sporazuma nisu zadovoljni ni Hrvati, ni Bošnjaci Muslimani, ni Srbi, ali ni međunarodna zajednica kao najodgovornija za njegovo oživotvorenje u praksi. Svi to otvoreno priznaju. Isto vrijedi i za Washingtonski sporazum, samo što je iz konteksta njegove primjene do sada bio isključen srpski narod u BiH. Razlog za takvo stanje valja ponajprije potražiti u činjenici da je Daytonski sporazum, kao i Washingtonski, u svojoj biti prije svega mirni sporazum, dakle jedan papir kojim je, kada je prije šest i pol godina potpisan u Parizu, izražena težnja svih zainteresiranih strana za prestanak ratnih sukoba i stravičnog stradanja civila na prostoru etnički najizmješanije države nastale raspadom bivše SFRJ.

Međutim, on kao takav nije dao odgovore na niz ključnih pitanja. Primjerice, žele li njihovi potpisnici uistinu zajedničku državu, a ako žele, na kojim principima uređenu. Nadalje, nije odgovoreno na ključno pitanje za proces povratka, bez čijeg potpunog ostvarenja jednostavno ne može biti daytonske BiH - žele li tri naroda u BiH živjeti ne jedni pokraj drugih, kako se uobičajeno govori, nego zajedno. Upravo zbog ovih dvojbi danas u BiH imamo stanje kakvo imamo.

U kontekstu rečenog ne treba čuditi da su, nakon njegovog potpisivanja, Daytonski sporazum pripadnici sva tri naroda u BiH, figurativno rečeno, tumačili kao svoju, netko veću a netko manju, kapitulaciju. Srbi - jer su morali vratiti neka područja osvojena agresijom, Bošnjaci Muslimani - jer su izgubili iluzije o državi gdje će kao dominantna većina nametati svoja rješenja, a Hrvati - jer su izgubili-napustili neka područja na kojima su stoljećima živjeli i što su na područjima gdje su većina bili prisiljeni dijeliti vlast s Bošnjacima Muslimanima. Drugim riječima, svi su Daytonski sporazum doživjeli kao poraz, tj. zapravo kao gubitak onog ključnog za njihov opstanak - teritorija.

Kada se razmišlja na ovaj način, onda je jasno da im je mir donio i nametnuti-neželjeni državni okvir, i tu počinju problemi. To se najbolje može pokazati na primjeru modela protektorata za Brčko, oko kojeg su se i u američkoj zračnoj bazi Wright-Patterson najviše lomila koplja. Za Srbe on predstavlja teritorijalnu cjelovitost njihovog entiteta, za Bošnjake Muslimane on je njihov jedini izlaz na obalu Save, a za Hrvate on simbolizira ulazna vrata za njihov povratak u Posavinu i označava punu komunikacijsku povezanost hrvatskih prostora u BiH s Republikom Hrvatskom. Sličnim tumačenjem može se okarakterizirati i situacija oko većine gradova, sela... u državi BiH. Drugim riječima, daytonska BiH predstavlja formalno-pravnu zajednicu radikalno suprotstavljenih interesa.

Danas, u mjesecima kada se obilježava deset godina od početka velikosrpske agresije u BiH, njezini građani suočeni su s novim nametnutim rješenjima kojima se definira ustavni položaj sva tri naroda na cijelom teritoriju zemlje. Nezadovoljstvo je ponovno veliko, a interesi još suprotstavljeniji. Pritom je apsurdno to što se sada javno izražava neslaganje s onim što bi trebalo poništiti neke rezultate krvavog rata u razdoblju od 1992. do 1995. godine i što bi trebalo stvoriti pretpostavke za jednakost svih. Kada se to ima na umu, onda je jasno kako s novim rješenjima nešto nije u redu.

No, u zemlji u kojoj dominiraju nelogičnosti, sve to i ne treba čuditi. Naime, tijek ustavnih promjena u Federaciji i Republici Srpskoj, tj. oživotvorenje odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti, suverenosti i jednakopravnosti sva tri naroda na cijelom prostoru BiH, ukazivao je na nemogućnost dogovora svih zainteresiranih strana. Stoga je većina analitičara držala kako će visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Wolfgang Petritsch morati imati posljednju riječ i promjene donijeti dekretom.

To se i dogodilo 19. travnja. Petritsch je tog dana zapravo donio tri odluke koje će u mnogo čemu odrediti budućnost zemlje. Naime, nametnuo je ustavne amandmane u Federaciji, promijenio amandmane koje je donijela Narodna skupština RS i uskladio Izborni zakon s donesenim amandmanima. Odredio je kako se promjene moraju provesti do kraja godine, a Izborna komisija je 5. listopada odredila za dan kada će birači izići na birališta. Petritsch je ovakav ishod želio izbjeći pod svaku cijenu. Naime, bio je svjestan kako je upravo on proces promjena u njihovom početku usmjerio u pogrešnom smjeru. Danima mukotrpno pregovarajući s predstavnicima osam najjačih stranaka iz Federacije i RS priželjkivao je da će ih prisiliti na dogovor i kako će na taj način njegova pogreška biti poništena.

Međutim, činjenicom kako je u početku pokazao veću naklonost srpskom entitetu, dajući mu za pravo da ima neustavno tijelo - vijeće umjesto Doma naroda, prostora za popravak nije bilo. Jedino što mu je pošlo za rukom jest to što su pripadnici vladajuće alijanse stali na njegovu stranu. S druge strane, Srbi su odbijali sve što bi moglo ugroziti postojanje njihovog dijela zemlje utemeljenog na zločinu, agresiji i okupaciji, a HDZ i SDA nisu željeli niti čuti za neko asimetrično rješenje, kakvo se predlagalo. Upravo stoga su te dvije najjače stranke u Federaciji, od kojih jedna ima neupitno najveću potporu većine Hrvata u BiH, a druga Bošnjaka Muslimana, postale njegovi najveći neprijatelji, jer su ga prisilile na nešto što nije želio i za što snosi zapravo najveću odgovornost.

Doneseno je polovično rješenje koje nikoga ne može zadovoljiti. Srbi su nezadovoljni jer su Hrvati i Bošnjaci Muslimani u Republici Srpskoj bitno povećali svoja prava. Bošnjaci Muslimani zbog toga što im u srpskom entitetu nije zajamčena ravnopravnost jednaka onoj koju sada Srbi imaju u Federaciji te zbog toga što im je onemogućeno da i u RS svoj jezik nazivaju bosanskim, što bi im omogućilo njegovo poistovjećivanje s državom na cijelom teritoriju zemlje, a Hrvati zbog toga što se, prema nekim tumačenjima ustavnih promjena, može ustvrditi kako su u oba entiteta zapravo postali manjina izložena mogućnosti majorizacije kod svakog za njih važnog pitanja. No, ključni razlog za nezadovoljstvo počiva ipak u činjenici kako su promjene nepravedne i favoriziraju Srbe.

Naime, Srbi u Federaciji sada imaju sva prava kao i Hrvati i Bošnjaci Muslimani. Ulaze u Dom naroda, imat će pravo na predsjedničko ili potpredsjedničko mjesto, ovisno o rotaciji, u svim tijelima zakonodavne, sudske i izvršne vlasti moći će kod svakog prijedloga pokrenuti pitanje svog vitalnog nacionalnog interesa, itd. U Republici Srpskoj predsjednik će se birati neposredno i, sukladno tome, bit će isključivo Srbin, a potpredsjednici će mu pomagati u onim poslovima koje im povjeri.

Osim toga, on će imenovati predsjednika Vlade. Premijer će sam imati pravo imenovati ministre iz reda Hrvata i Bošnjaka Muslimana, a potvrđuje ih jednodomna skupština u kojoj četiri petine čine Srbi. U Narodnoj skupštini RS Hrvati i Bošnjaci Muslimani u okviru Vijeća naroda imat će pravo na pokretanje pitanja za zaštitu svojih vitalnih nacionalnih interesa u opsegu od samo deset posto nadležnosti parlamenta, a i to može osporiti Ustavni sud RS-a dvotrećinskom odlukom. No, još je važnije što ravnopravna zastupljenost Hrvata i Bošnjaka Muslimana ovim promjenama nije zajamčena i na lokalnim razinama.

Dakle, vidljivo je kako su ustavne promjene u RS više kozmetičke prirode nego što će omogućavati stvarnu konstitutivnost, suverenost i jednakopravnost Hrvata i Bošnjaka Muslimana u srpskom entitetu. Stoga ne trebaju čuditi tvrdnje da je nametnutim promjenama zapravo zacementirana podjela BiH. S druge strane, nisu neutemeljene ni tvrdnje da su ustavne promjene začetak razvlašćivanja entitetskih vlasti i mogućnost za postupno preoblikovanje BiH u jedinstvenu građansku državu. Međutim, nakon svega je ostao ipak mučan dojam zbog favoriziranja samo jedne strane. To, uostalom, potvrđuju i reakcije hrvatskih, bošnjačko-muslimanskih i srpskih intelektualaca s prostora Federacije koji su promjene zajednički proglasili neprihvatljivima.

Međunarodna je zajednica promjene pozdravila i nagradila ih primitkom BiH u Vijeće Europe. To znači da se u budućnost daytonskog projekta još uvijek čvrsto vjeruje. U zemlju uskoro dolazi novi visoki predstavnik koji će nastaviti Petritschev posao. Prvi problemi za njega će nastati oko zahtjeva za trećim entitetom i u "deiscipliniranju" HDZ-a i SDA. Svaki pokušaj obračunavanja s te dvije snažne stranke izazvat će nemale potrese i daljnje udaljavanje jednog naroda od druga dva, a samim tim i od postojeće ideje BiH.

Stoga nije neopravdano postaviti pitanje dokle se silom izvana može upravljati državom u kojoj su svi nezadovoljni. Pritom je nevjerojatna činjenica da, za razliku od Europe i svijeta, u budućnost BiH najmanje vjeruju oni koji u njoj žive. To dokazuje sve veći odlazak mladih u inozemstvo iz oba entiteta. Besperspektivnost je danas glavni problem BiH, a ne Petritscheva nametnuta rješenja. Kada bi se građanima osigurao posao, sigurnost, pravo na dostojan život, povratak u svoje prijeratne domove itd. - bilo bi manje vike oko dekreta kojim se na papiru pokušava oživotvoriti nešto što za običnog čovjeka nije od presudne važnosti. No, tim se problemom danas bavi malo tko. Drugim riječima, stvarna konstitutivnost sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH bit će moguća kada svi njihovi pripadnici budu mogli živjeti od svoga rada. Tek tada će Hrvat i Bošnjak Musliman u Republici Srpskoj moći reći da je jednakopravan i tek tada će mu postati važno hoće li pripadnik njegovog naroda moći biti predsjednik entiteta ili premijer i sl.

Goran ROSIĆ