Ni »posljednje opomene« ni žuti kartoni, ni zvižduci demonstranata ni psovke gladnih, ništa što se prvosvibanjskih dana čulo na račun aktualne vlasti, nije toliko srozalo njen rejting koliko su njeni predstavnici sami na tome uradili. Bila je to prava parada pijanstva i političkog kiča. Od ministra Vidovića do ministra Vujića, od Gorana Granića i Mate Arlovića do Slavka Linića – društvo kao da se natjecalo tko će pokazati više političkog autizma i buldožer-naravi. Prvi svibnja pretvorio se u poligon za razgibavanje mentalnih hendikepa vladajućih momaka. Teško se sjetiti kad je iz oligarhijskih visina u tako kratkom roku pljusnulo na javnost toliko komprimirane nebuloze i zgusnutih bjesova.

Svojim izjavama i svojim držanjem vladajuća je garnitura posljednjih dana neodoljivo podsjetila na gotovo već zaboravljeno vrijeme bahatog i bezočnog HDZ-a. Dosad pristojni, tihi i radini Granić odjednom je one koji su ga zadužili proglasio cirkusantima i show-majstorima. Njegovu tvrdnju o prvosvibanjskim protestima kao predstavi sindikalaca slijedio je Zlatko Tomčić, koji je sindikalne vođe optužio da jedno glume radnicima a drugo iza zatvorenih vrata dogovaraju s Vladom. Možda, ali predsjednik Sabora ne sudjeluje u pregovorima socijalnih partnera, pa njegova tvrdnja, iz druge ruke, nema potrebnu težinu ni uvjerljivost i pleše na rubu između denunciranja i političkog trača.

Linić je, opet, u Ronjgima sindikate prozvao jer su se umjesto za zeleni stol, gdje ih, kao, čeka strpljiva Vlada, »odlučili za ulicu«, tumačeći to kao znak nespremnosti za razgovor. No, još je zanimljivija njegova tvrdnja da je SDP spasio Riječku banku i Lenca. Nismo znali da je samo SDP odlučivao o tim temama, niti su pare i garancije za saniranje rupa u banci i u brodogradilištu namaknute iz stranačke blagajne. Linić zapravo radi isto što je svojedobno radio HDZ – stavlja znak jednakosti između sebe i države. Jer državni budžet, iz kojeg se tako velikodušno, za vlastitu izbornu bazu dijele garancije i sanacije, ne puni stranka, pa ni bogati SDP, nego ga pune svi građani.

U Vladinu kampanju kontra sindikata ide i ružno prokazivanje glavnih sindikalnih vođa, što neodoljivo podsjeća na HDZ-ovu maniru medijskog rušenja svake kritike i oponiranja. Tako će vlasti bliski listovi odjednom zagovarati raskrinkavanje i ostavku šefa najveće sindikalne centrale, Davora Jurića, proglašavajući ga lažnim borcem za radnička prava, o čemu se može razgovarati, ali zašto baš u trenutku kad sindikati pokazuju prve znake emancipacije. Istodobno medijima se doturaju informacije o njegovoj raskošnoj stambenoj zbrinutosti, što je metoda iz HDZ-ova arsenala špiclova i mračnih ucjena. Račanova ekipa, koja je praktično pomilovala sve HDZ-ove lopove i mafijaše, otimače vila i tvornica, a ni sama nije asketski raspoložena, sada se novinarima na uho skandalizira nad Jurićevim kvadratima.

Što se zapravo događa u vladajućim glavama pa više kao da ne znaju što čine? Je li riječ o nervozi, dezorjentaciji, je li im vlast pomutila razum ili su grozničavi jer im se stvari otimaju ispod kontrole, jesu li u panici jer vide da im je fijasko bliži od uspjeha? Očekivalo se kako će uljuditi Hrvatsku, a danas i jedan notorni ljevičar, kao što je Stipe Šuvar, izjavljuje da bi i HDZ vladao bolje od koalicije.