Uvijek je lijepo uživo prisustvovati vatrenim govorima političara. Tek je to pravi način da se čovjek uvjeri što dotični doista misli, a još je interesantnije gledati nastup političara ne samo pred novinarima, u nekom stranačkom kabinetu, nego na otvorenom, pred masom, gdje strasti prorade u pravom smislu riječi. Tako je uvijek bilo lijepo gledati (možda ne baš lijepo, ali svakako zanimljivo) predsjednika Franju Tuđmana. Iz njegova govora bilo je svima jasno, i »zapadnim sveznadarima« i »domaćim bezveznjacima«, kako je neistomišljenike častio Tuđman, da on od svojih stajališta ne može odstupiti, da ona čine njegov habitus i da strasno promoviranje takvih stajališta i politike nema alternative. Tuđman je danas pokojan, jednako kao i njegova politika, no nasljednike bogme ima.

Moglo bi se slobodno reći da je jedan od njih potpredsjednik Vlade Slavko Linić. Praktički, Linić je bio jedini od svih članova Vlade koji je ovoga Prvoga svibnja govorio na nekom javnom skupu. Svi ostali, poput predsjednika Mesića ili ministra rada Vidovića, davali su samo izjave za novinare, no Linić nije mogao odoljeti prilici da na skupu svog SDP-a, tradicionalno organiziranom na Ronjgima, progovori. A progovorio je u stilu istinskog autokrata, čovjeka koji jednostavno nije svjestan da postoje i drugačija razmišljanja od njegovih. On je s toliko žara branio Vladinu politiku osiromašivanja svih društvenih slojeva da je na kraju zaključio kako je ponosan na svoje SDP-ovce koji su u provođenju reformi imali snage i hrabrosti krenuti i u redukciju prava ne samo bogatih, i ne samo onih koji žive od svoga rada, već i siromašnih i ugroženih, poput rodilja ili branitelja invalida. Kakav uspjeh! Kakva hrabrost! Odmah se vidi da je riječ o pravoj socijaldemokratskoj politici, senzibiliziranoj posebno za one koji žive od svoga rada. Takvi su nekad vjerovali u Linića, hrupili su na Ronjge da popričaju s njim, a on je uvijek bio otvoren za razgovor. Zaigrao bi s njima i briškulu i trešetu, no danas više nije tako.

Danas se potpredsjednik Vlade doista uživio u svoju ulogu prosvjetitelja nacije, ex cathedra urlajući o tome kako u Hrvatskoj više nema propalih poduzeća, otpuštanja radnika, niti novih »slučajeva« – samo stečajevi s preustrojem. To što pritom novi vlasnici u preustroj kreću prosječno s trećinom radnika, pa je broj nezaposlenih rekordno visok, to nekako promiče potpredsjednikovoj vizuri. On, nažalost, više nije u dodiru s njima. Izgubio je vezu sa stvarnošću, u kojoj neki penzioneri, poput onoga kojemu je Linić na Ronjgima doslovce okrenuo leđa kad ga je pitao kako da preživi, doista vegetiraju sa 700 kuna mjesečno. S njima potpredsjednik Vlade više nema što razgovarati. Oni su za njega samo pijuni, žrtve koje su nužne u borbi za bolju sutrašnjicu, u kojoj će SDP, kaže on, ostati stabilna i vodeća snaga Hrvatske. Ni Franjo Tuđman to ne bi tako lijepo sročio o svom HDZ-u.

No, ono što je doista skandalozno u prvomajskim izjavama potpredsjednika Vlade jest činjenica da se on usudio ustvrditi kako bez SDP-a ne bi više bilo ni Riječke banke, a možda ni »Viktora Lenca«. Banku su napustili svi osim SDP-a, a i »Lenac« bi bez intervencije SDP-a postao novi »slučaj«, rekao je Linić. Izgovorio je to gnjevno i veoma bučno, sav gord, ali potpuno slijep na činjenicu da se takvo što, da je i istina, javno ne izgovara. To, prvo, nije fer prema ostalim partnerima u Vladi, koji su zajedno potpisali spomenute odluke. Drugo, to bi mogao biti novi dokaz u prilog tezi da on osobno štiti ljude na čelu tih firmi. I treće, stječe se dojam da je potpredsjednik Vlade time otvoreno priznao interesnu i političku povezanost jedne političke stranke sa stanovitim privatnim poduzećima. Doista, pitanje je što o takvoj politici misle »obični« SDP-ovci, kojih je ove godine u Ronjgima bilo evidentno manje nego inače.