Jednostavno, njegova presuda je oblik pritiska na nacionalnog zakonodavca da svojim rješenjima pomogne ostvarenju ljudskih i građanskih prava u državi u kojoj sudovi nisu mogli ili nisu znali tu zaštitu osigurati svojim rješenjima / Kad netko, pa makar bio i odvjetnik, ponudi rješenje za 10.000 sporova, onda ne zna ili ne želi prihvatiti smisao Suda za ljudska prava, tvrdi Lidija Lukina Karajković

ZAGREB, 3. svibnja - Smisao Suda za ljudska prava u Strasbourgu je da svojim odlukama prisili nacionalnog zakonodavca da popravkom zakonskih paragrafa osigura zaštitu tih prava unutar državnog poretka«, kaže Lidija Lukina Karajković, ravnateljica Ureda zastupnika Vlade pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. »Prema tome, potpuna je pravna neistina kad netko, pa makar bio i odvjetnik, tvrdi da ima rješenje za 10.000 predmeta s kojima u Strasbourgu može uspjeti u korist tužitelja, hrvatskih građana«, dodaje Lukina Karajković, komentirajući novinske napisa u kojima se takva obećanja daju »na sva zvona«.

Izraz prijateljsko rješenje, koje se u tim obećanjima koristi, pojam je nagodbe iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Riječ je o sporazumu povjerljive prirode nakon kojega Sud briše predmet s liste spisa o kojima donosi odluku. Prijateljsko rješenje postiže se isključivo posredovanjem Suda, u skladu s uputama sudbenog vijeća ili njegova predsjednika. U tom posredništvu poduzimaju se sve radnje koje omogućuju postizanje takvog prijetaljskog rješenja. Tek nakon što tajnik vijeća obavijesti to tijelo da je rješenje postignuto, Sud staje iza postignutog dogovora i dalje ne vodi postupak u povodu tužbe.

»Postupak postizanja prijateljskog rješenja razlikuje se od predmeta do predmeta. Prema tome, zajedničkog rješenja za 10.000 predmeta koje u hrvatskoj javnosti obećava samo jedan odvjetnik - nemoguće je. I lažno«, kaže Lukina Karajković. Znači, bitan je stav Suda u konkretnom slučaju. A, u konkretnom slučaju, koji javno pronosi hrvatski odvjetnik, od šest stranaka u sporu prijateljsko rješenje je od šest stranaka prihvatila samo jedna. Sudbina tog spisa je sljedeća. Sud će za ostale stranke u sporu izraditi posebnu presudu i odrediti im iznos koji je hrvatska Vlada dužna isplatiti zbog povrede Konvencije.

No, nije samo jedan odvjetnik povod nezadovoljstvu u Uredu zastupnika Hrvatske. Kad »samostalnim pravnim pristupom« prema Uredu nastupaju i državna tijela, Lidija Lukina Karajković vjeruje da je u pitanju neznanje o odnosu Suda i hrvatskih tijela, odnosno stranaka koje tuže državu Strasbourgu. »Iako poznajem mnogo pravnika, komuniciram s mnogim državnim tijelima, uloge i zadaće Ureda koji vodim sjete se samo kad stvari dospiju u slijepu ulicu«, napominje Lukina Karajković.

Brojni seminari, svaka tri mjeseca, privuku prosječno po tridesetak sudaca iz nacionalnih sudišta. »Mi se poznajemo, znamo svoje zadaće, ali što se tiče suradnje na predmetima koji završavaju u Strasbourgu, sve to nije dovoljno. Posebno u uvjetima kad su se stvari promijenile. Od 1999. do 2001. godine, Hrvatsku je u Strasbourgu tužilo 307 građana. Samo u prva tri mjeseca ove godine, tužbu je podnijelo 250 građana, a ured koji vodim sudjeluje u 47 predmeta«, ističe Lukina Karajković. Najveći broj slučajeva tiče se iskoraka u suđenju nacionalnih sudova preko »razumnog roka« za dovršenje parnica. U predmetu Mikulić spojene su odredbe o dugom sudovanju s paragrafima o obiteljskom životu. Naime, europski suci ne prihvaćaju činjenicu da se odbijanje utvrđivanja očinstva DNK-metodom može smatrati opravdanjem za nacionalni sud, koji više od tri godine nije uspio tuženog dobiti na raspravu.

»Sud u Strasbourgu nije nikakva zamjena za nacionalne sudove. Jednostavno, njegova presuda je oblik pritiska na nacionalnog zakonodavca da svojim rješenjima pomogne ostvarenju ljudskih i građanskih prava u državi u kojoj sudovi nisu mogli ili nisu znali tu zaštitu osigurati svojim rješenjima«, zaključuje Lidija Lukina Karajković. »I to bez obmane ili lošeg naputka odvjetnika koji onda stvaraju dojam kod stranaka da se to ispriječila nekakva država između njih i njima obećanih, a neostvarivih prava«.