Razdor između Amerike i Europe sad je već tako velik da je pitanje koliko ga razgovori na europsko-američkom sastanku na vrhu koji su u četvrtak počeli u Washingtonu mogu premostiti. Amerika i Europska unija svađaju se po gotovo svim točkama dnevnog reda, pa čak i tamo gdje se navodno slažu, to jest u borbi protiv terorizma. To je pitanje američka strana htjela nametnuti kao glavnu temu sastanka izmedju Georgea Busha, Collina Powella i ostalih s jedne strane te Romana Prodija, Javiera Solane i Jose-Marie Aznara, španjolskog premijera čija zemlja momentalno predsjedava Europskom unijom, s druge strane.

Bushovoj administraciji je borba protiv terorizma najvažniji zadatak vanjske politike, kojemu su podređeni svi ostali, i od Europe očekuje da razumije taj njezin prioritet. Europska unija, koja graniči sa zemljama Sjeverne Afrike, gdje je već nastanjen velik broj imigranata iz arapskih zemalja, i koja je najveća atrakcijska točka za arapski dio svijeta, osjeća se strahovito frustrirana što ju je Amerika isključila iz procesa donošenja strateških odluka o borbi protiv terorizma koje se Europe mogu jako ticati.

Recimo, Europskoj uniji se kosa diže na glavi od pomisli da bi Amerika mogla napasti Irak. Krene li američka kampanja na Irak, odakle se EU u velikoj mjeri opskrbljuje naftom, veliko je pitanje bi li euro, ta još slabašna mladica, tako nešto izdržao. Bi li izdržao ili ne, doduše, i ne zna prije neke veće krize, ali europski lideri radije ne bi iskušavali.

Kako Europa misli da je Amerika neće puno pitati za dozvolu ako se odluči napasti Irak, uputila je svoju delegaciju, na čelu s Chrisom Pattenom, nedavno u Iran i počelo se govoriti čak i o tome da je moguće da EU i Iran potpišu sporazum o trgovini i suradnji. Europi se to čini logičnim ne samo zbog Iraka nego i zato što se Amerika učvrstila u Srednjoj Aziji, što, osim s terorizmom, ima velike veze i s naftom. S druge strane, Americi se čini poželjnim da u Iraku bude neki kooperativniji režim, koji neće podržavati terorizam, a dovoljno jak da se Irak ne slomi na dvije države.

Ovom debatom će se dotaknuti takozvana regionalna pitanja. Kako je Europa dala na znanje da će njezin stav o Bliskom istoku ovisiti o razvoju događaja, a kako je Americi stalo da se tamo događaji odvijaju kako je ona zamislila, mogli bismo i konačno Arafatovo oslobađanje iz zarobljeništva vidjeti i kao rezultat ozbiljnog američkog pritiska na Izrael. Ono što se navodno nije moglo postići mjesec dana, evo, postiglo se dan uoči europsko-američkog summita.

Europska unija uopće nije zadovoljna što je Izrael uništio svu političku i drugu infrastrukturu palestinske države već i zato što je palestinska samouprava dobrim dijelom financirana iz Bruxellesa. Jer, što je Izrael? Regionalna sila kojoj je sudbina da mora slušati veliku silu, tako je to bilo od početka političkog svijeta i bit će do kad traje politika. Dakle, Arafatovo oslobođanje sretno je palo, pokazana je dobra volja da se sada razgovori odvijaju malo lakše. Naime, američka strana jako je teško primala europske simpatije za Palestince i razmahivanje javnih debata u kojima su se shvaćali motivi terorista-samoubojica. Štoviše, u Americi mnogi misle da bi val tog terora brze odumro da ne nailazi na određeno razumijevanje u Europi.

U okviru debate o regionalnoj politici, tada će se spomenuti i Balkan, i to će ujedno biti jedina točka sastanka na vrhu oko koje neće biti transatlantskog nesporazuma. Premda to nije rečeno tim riječima, i jedna i druga strana slažu se da Amerika napušta Balkan. Riječi kojima će to biti rečeno jest da je mjesto balkanskih zemalja u Europi, da Europa ima odličan mehanizam - Stabilizacijski i asocijacijski proces za približavanje Balkana EU-u. Spomenut će novi ustavni aranžman Srbije i Crne Gore i Makedoniju, ali i to na način da se pohvale europski trud, napor i rezultati. To drugim riječima znači da se Amerikanci potpuno izvlače s Balkana - Balkan ih više ne zanima, odnosno zanima ih toliko koliko će to imati veze s njihovom borbom protiv terorizma. Taj dio svijeta oni krajnje dobrovoljno, velikodušno i u cjelini prepuštaju Europi.

To su ekološki standardi, odnosno prvenstveno Protokol iz Kyota, prema kojemu se zemlje obavezuju da snize emisiju štetnih plinova u atmosferu, i neki drugi; manji problemi. Onda, tu je pitanje Rusije i američke odluke da prestane smatrati važećim AMB sporazum...

Sve ovo nabrojano tek je uvod u pravi sukob Amerike i Europe, a to je trgovina, sukob koji je narastao do te mjere da je barem s europske strane, na brifinzima, nazivan ratom. Međusobno nezadovoljstvo traje vrlo dugo i svako toliko eksplodira oko nekog segmenta - recimo oko banana ili oko govedine. Ovaj put to je američka odluka da za 30 posto poveća tarife na uvoz čelika, koja je doslovno razgnjevila Europu. Svađa je doduše kanalizirana u WTO, ali WTO je spor kao Vatikan i svoju će presudu donijeti tek za godinu dana. Međutim, i to je jako važno - Europa je, umjesto borbe protiv terorizma, gdje se može samo dalje frustrirati, uspjela nametnuti trgovinu kao glavnu točku summita. U svim drugim područjima, vanjske politike i sigurnosti, Europa je slaba i svaka usporedba sa Sjedinjenim Državama je neumjesna. Jedino gdje su dvije strane koje razdvaja ocean ravnopravne jest trgovina.

Rezultati ovog sastanaka na vrhu još su neizvjesni. Iako europski mediji dosta negativno crtaju Georgea Busha, na političkim brifizima sugerira se da je njegova retorika radikalna, ali da se u stvarnosti ponaša mnogo promišljenije, opreznije. Cijeli skandal oko tarifa za čelik, neki misle, Bushu je potreba samo privremeno, za osiguravanje unutarstrančkih pozicija. Jednima je najvažnija trgovina, drugima globalna borba protiv terorzma - zanimljiva rješenja mogu se očekivati oko Irana, Iraka, Palestine...Za Hrvatsku i druge balkanske zemlje glavna vijest će se kriti u pasusu o idealnom slaganju transatlantskih partnera oko te, sada više ne tako problematične europske regije, jer u njemu će pisati američki - adio.