Onako kako ih je zamislio i napisao Mario Raguž a režirao Zoran Sudar, »Naši i vaši« su podcjenjivanje ukusa te intelektualnog nivoa i najprosječnijih gledatelja. Ono što su u patetici i očajnoj glumi bile »Olujne tišine«, to su u banalnosti i dramaturgiji »Naši i vaši«. Ali nad tom činjenicom ne treba, naravno, očajavati. Odavno je jasno da promašaji spadaju u prisavsku svakodnevicu a uspješne, natprosječne emisije u ekscese. S »Našima i vašima« eksces se nije, na žalost, dogodio.

Sjetite se koliko je puta Zagrepčan Štef ravno s vrata, odlozivši tek torbu, uhvatio u ruke žlicu?! Zagrepčani, po Ragužu i Sudaru, ne peru ruku, ali zato ispiru usta pozdravima od kojih se i smrtnoozbiljnim tipovima diže kosa na čelavoj glavi: »Dobar dan svima, koliko vas ima«. Dok govore, protagonisti ne mogu, naravno, obavljati i neku drugu radnju; točiti piće, prati ruke, hodati od kupaonice u kuhinju, vaditi stvari iz torbe, kuhati kavu, miješati ajvar ili - ne daj Bože - raditi trbušnjake. Dok jedan govori, svi ostali trebaju šutjeti i slušati, okrenuti, naravno, onom koji govori. Nema »suvišne« radnje, pokreta ali zato ima gesta i grimasa koje BBC ne može utrošiti u deset godina snimanja svih svojih drama i serija.

Nema neočekivanih obrata, tečnih rečenica, duhovitih dijaloga. Likovi su papirnati a radnja ravna. Sve se svodi na očajnu rutinu.

Po starom lošem običaju masovke se rade na komoran način, pa je tako scena ponovnog vjenčanja, onog crkvenog, točnije svadba Bibe i Štefa iskorištena tek za Grgine suze i povratak njegove nevjerne supruge. Većina hrvatskih redatelja, pogotovo mladih, ne zna izrežirati masovku. Tako su »Kraljevi ulice« monotono, gotovo žalosno zavijali za svadbu neprimjerenu pjesmu a protagonisti su poput mumija sjedili, zobali i šutjeli. Ne daj Bože da Hrvati uistinu slave svoju ženidbu, pa taman i drugu, na način Raguža i Sudara. Ne daj Bože da smo toliko neduhovit narod koliko su neduhoviti »Naši i vaši«, od kojih je zabavniji i najbanalniji vic ispričan za šankom u polupijanom stanju.

Pretjerivali su - naši i vaši - i u Kumrovcu, pripisujući Josipu Brozu Titu odlike na koje bi se i sam - ma koliko god narcisoidan bio - nasmijao. Ivanu Fumiću se danas priviđa da je Tito svijetlio poput krijesnice te da je uvijek vidio gdje je pravda a gdje nepravda, da je bio barjak slobode i otpora... Što je preveč, je preveč. Ni kad se govori o mrtvima, ma koliko nam god dragi bili, ne treba pretjerivati. Tito jest volio slobodu, ali vlastitu. One koji su drukčije mislili, dao je u rešt. Da se ohlade. I gledaju, s Gologa otoka, primjerice, kako on svijetli poput krijesnice.