Unatoč pokušajima vlasti da bagatelizira domete prvosvibanjskih prosvjeda, oni već daju rezultata. Pozivajući za danas sindikate za pregovarački stol, Vlada je objavila svoju spremnost na kompromis. Ministar rada Davorko Vidović izjavio je da su hrvatskoj Vladi obaveze prema radnicima važnije od obaveza prema međunarodnim centrima financijske moći.

Priznajući, konačno, da se Hrvatska na promjenu radnog zakonodavstva obavezala Svjetskoj banci, to je bio »njen uvjet za davanje kredita«, ministar sada kaže da se tog ugovora ne mora dokraja držati. Napominje da će zbog toga možda morati »platiti penale«, ali, tvrdi, Hrvatska će provoditi politiku koja najviše odgovara njenoj situaciji. No, dođe li zaista do »plaćanja penala«, onda to neće biti zato jer su Vladi interesi radnika na prvom mjestu, nego prije svega zato jer je brzopleto pristala na uvjete Svjetske banke.

U javnosti općenito vlada mišljenje da Račanov kabinet olako prihvaća sve što se iz svijeta od njega zatraži. Žarko Puhovski kaže da je Vlada spremna biti »pravim štreberom u međunarodnim odnosima« i previše je vezana uz nakanu da bude »najbolji đak MMF-a«. Vidovićeva izjava može se vidjeti i kao pokušaj da se račun za štetu nastalu nepoštivanjem ugovora sa Svjetskom bankom prebaci na sindikate i radnike, iako on objektivno ide na dušu Vlade. Kao što na dušu premijera i njegova kabineta idu i negativne posljedice činjenice da Sabor ne želi prihvatiti Račanov dogovor sa Slovenijom o Piranskom zaljevu i Krškom. Praksa parafiranja nedomišljenih i u javnosti, pa ni onoj stručnoj, neizdiskutiranih rješenja pokazuje se kao vrlo opasna i skupa.

Vladina najava mogućeg kompromisa o radnom zakonodavstvu zvuči sjajno, pogotovo jer su joj prethodile, s jedne strane, uvrede i diskvalifikacije, s druge strane pokazivanje radničkih mišica. U razgovore sindikati ulaze nabildani prvosvibanjskim prosvjedima i dobro nafutrani podrškom javnosti, ali ipak, u Vladinim su rukama škare za krojenje zakona. Sindikati se tek moraju potvrditi kao pametni i odlučni zaštitnici radničkih interesa, Vlada mora pronaći model koji se neće svoditi samo na restrikcije, nego će ga javnost prepoznati kao rješenje koje otvara perspektive. U tom će se slučaju i stezanja lakše prihvatiti.

Njihov se razgovor ne smije svesti samo na debatu o promjenama Zakona o radu. Vlada mora ponuditi ne samo dobar zakon, nego i osigurati njegovo provođenje. Koja korist od povoljnog zakona, ako njegove odredbe – što se dosad događalo – ostanu mrtvo slovo na papiru? I manje pogodan zakon, ako djeluje, mnogo je bolji od super zakona, koji se ne poštuje. Ako se zaštita radnika osigura ne samo zakonom nego i u praksi, onda je moguće prihvatiti i opciju skromnijeg normiranja nekih radničkih prava.

Također je nužno da promjene radnog zakonodavstva budu projektirane tako da jasno pogoduju većem zapošljavanju i gospodarskom razvoju. Iz onoga što je Vlada dosad predlagala, a što sada priznaje da su bila nametnuta rješenja, moglo se vidjeti da će za rezultat imati samo obaranje cijene rada. Između zacrtanih restrikcija u radnim pravima i otvaranja perspektiva nije se dala vidjeti nikakva poveznica. A bez toga, bilo kakve promjene – teško će proći.