Za Nacionalni odbor za obrazovanje o ljudskim pravima proračunom za 2002. predviđeno je 1,083.692 kune / Nositelji programa nisu osposobljeni za provedbu programa koji bi trebali nositi / Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava usvojen 1999. ni danas se ne primjenjuje, »s tim da nije jasno je li to dobro ili loše«, kaže prof. Reškovac iz Prve klasične gimnazije, izvršni direktor Otvorenog društva Hrvatska

U obrazloženju Prijedloga odluke o osnivanju odbora piše da je »potrebno pristupiti izradi priručnika za odgojitelje, učitelje i profesore, udžbenika i drugih sredstava za učenike te prevođenje potrebne literature i dokumenata«. Osim toga, bit će potrebno »organizirati održavanje seminara za osposobljavanje odgojitelja, učitelja i profesora..., te osposobljavanje osoba koje će obučavati nositelje provedbe Nacionalnog programa«.

Taj dio obrazloženja potvrđuje da zasad ni nositelji programa nisu osposobljeni za provedbu programa koji bi trebali nositi. Jasno, provedba svega navedenog košta.

Prijedlog odluke ne predviđa uključivanje predstavnika organizacija civilnog društva u Nacionalni odbor, iako među njima ima mnogo iskusnih upravo u obrazovanju za ljudska prava. Njihovo bi uključivanje - osim što bi bilo u skladu s Programom suradnje Vlade s nevladinim, neprofitnim sektorom - ubrzalo, olakšalo, a vjerojatno i pojeftinilo provedbu Nacionalnog programa odgoja i obrazovanja za ljudska prava.

Taj je program usvojen 1999. godine i tada je u medijima prošao prilično nezapaženo. Riječ je, zapravo, o prvom dijelu programa kojim su obuhvaćeni predškolski odgoj, osnovna i srednja škola. Među rijetkima koji je tada kritizirao taj Vladin dokument, napisan na 167 stranica, bio je prof. Tomislav Reškovac iz Prve klasične gimnazije, danas i izvršni direktor Otvorenog društva Hrvatska.

Reškovac smatra da su vrijednosti na koje se autori programa pozivaju partikularne, posebno u dijelu programa koji se odnosi na srednje škole. Riječ je o vrijednostima »evidentno kršćanske provenijencije koje se, bez valjanog obrazloženja, proglašava univerzalnima«. Zbog mehaničkog povezivanja tog programa s programima drugih predmeta Reškovac je napisao da, kada bi »htio biti zloban, usporedio bih ga sa svojedobnim pokušajem da se sadržaji općenarodne obrane i društvene samozaštite inkorporiraju u nastavu ostalih predmeta«. Osim toga, uvođenje još jednog predmeta čini mu se nerazložnim zbog postojećeg tjednog opterećenja srednjoškolaca.

Reškovac je Vjesniku izjavio da »što se tiče procjene nije promijenio mišljenje, ali je vrijeme za dodatnu dimenziju kritike«. Naime, program je tada bio na razini koncepcije, a u ove tri godine nije primijenjen, s tim »da nije jasno je li to dobro ili loše«.

Smisao je Nacionalnog programa »u mijenjanju odnosa djece i mladeži prema samima sebi, prema drugima, prema zajednici i prema svijetu«. Programom su, uz ostalo, predložene i teme odgoja u radu s predškolskom djecom, primjerice, »Po čemu sam poseban i jedinstven«, »Moji prijatelji iz drugih krajeva svijeta« ili »Brinem se o svojim i tvojim osjećajima«. U školi je važno ozračje u odgojno-obrazovnom procesu, navodi se u programu, pa »učiteljev smisao za humor i korištenje svakodnevnih situacija iz života u školi da se nasmije sa svojim učenicima potiče optimizam, vedrinu i smijeh«.

Jedna je od manjkavosti Nacionalnog programa i to što u njegovoj izradi, među više od 30 suradnika, nisu bili predstavnici organizacija civilnog društva. Stoga i nije čudno da Prijedlog odluke o osnivanju i zadaćama Nacionalnog odbora za obrazovanje o ljudskim pravima nije predvidio njihovo sudjelovanje u radu odbora.

Tihomir Ponoš