SUSJEDI: ODLAZAK KUČANA, A MOŽDA I DRNOVŠEKA, MOGAO BI ZAOŠTRITI SLOVENSKO-HRVATSKE ODNOSE

Dođe li nakon predsjedničkih izbora do "kohabitacije" pretežno liberalne vlade i konzervativnoga predsjednika Republike, moglo bi to biti uvodom u ozbiljnu krizu u kojoj bi neriješeni odnosi s Hrvatskom postali dodatnim ulogom na konzervativnoj strani

Iako su mnogi "insajderi" u slovenskoj politici još nedavno najavljivali kako bi kraj predsjedničkoga mandata Milana Kučana mogao proći bez znatnije promjene u slovenskome političkom životu, ovih je dana postalo očito da to neće biti tako. Naime, spekuliralo se da bi dvojica političara, koja su obilježila desetljeće u slovenskoj politici, mogla samo zamijeniti mjesta, pri čemu bi premijer Janez Drnovšek preuzeo mjesto predsjednika Republike, a Kučan prešao na premijerski položaj. Ustav, naime, predsjedniku Kučanu onemogućuje da se na izborima ove jeseni kandidira za treći uzastopni predsjednički mandat, a svima je jasno da on "nije za mirovinu". Spekuliralo se kako položaj svojevrsnoga senatora, doživotnog člana neutjecajnoga gornjeg doma slovenskog parlamenta, ne može zadovoljiti Kučanove ambicije.

Predsjednik Kučan, međutim, svoje političke ambicije, po svemu sudeći, ne misli više ograničavati na slovensko područje. Slovenija je samo korak od uključivanja u Europsku uniju, među zemljama iz "prvoga kruga"; lider je po broju zaključenih pregovaračkih poglavlja s Unijom, a u desetljeću uspješnog državništva Kučan je stekao relevantan utjecaj i unutar UN-a i drugih multilateralnih organizacija. Nedavno je slovenski parlament donio zakon o pravima bivšega predsjednika Republike i time je stvorena pretpostavka ostvarivanju budućih Kučanovih ambicija. Od dijela njegova današnjeg ureda stvorit će se tim neke vrste međunarodnog instituta, financiranoga iz slovenskoga proračuna, a njegovo bi zaleđe Kučanu trebalo omogućiti međunarodni angažman u misijama UN-a, OESS-a, Europske unije... Slovenci su već uspjeli steći status konzultanata globalnoj politici u balkanskoj krizi, ponajviše na Kosovu. Taj je uspjeh svoje diplomacije slovenska privreda znala iskoristiti i za ekonomske prodore. "Kučanov klan", skupina najmoćnijih slovenskih poslovnih ljudi koja je podupirala Predsjednika u njegovim nestranačkim kampanjama, a uživala njegovu potporu u zaštiti korporativnih interesa slovenske privrede, u njegovoj bi novoj misiji mogao ponovno naći svoje interese.

Premijer Drnovšek bez sumnje bi na predsjedničkim izborima, poput Kučana, već u prvom krugu deklasirao svakoga protukandidata. Upućeni su dugo tvrdili kako je njegova ambicija političku karijeru okončati kao predsjednik države, u čemu bi ovaj poliglot s međunarodnim vezama, što ih je gradio još u Predsjedništvu Jugoslavije koncem osamdesetih, mogao biti izrazito uspješan i svojoj zemlji osigurati znatno veći međunarodni utjecaj nego što bi joj inače pripadao prema veličini i ekonomskoj snazi.

Ipak, Drnovšek je objavio svoju konačnu odluku da se ne namjerava kandidirati za predsjednika Republike. Već kad je prije dva-tri mjeseca zadržao čelnu funkciju u Liberalno-demokratskoj stranci, iako je prije toga namjeravao njezino vodstvo prepustiti nasljednicima, postalo je očitim da njegova predsjednička kandidatura nije izvjesna. Karizma političkog menadžera Drnovšeka "drži na okupu" njegovu stranku, a najava njegova povlačenja dovela je do ozbiljna potresa u stranci i sukoba bar dviju prepoznatljivih frakcija. Osipanje stranke Drnovšek je zaustavio odustajanjem od povlačenja, ali je to pogodilo jednoga od stranačkih kapitalaca, kandidata za mjesto predsjednika stranke, Igora Bavčara koji je bio jedna od najistaknutijih osoba "slovenskog proljeća" s konca osamdesetih, a sada je vrlo uspješno vodio pregovore s EU-om. Bavčar je napustio politiku i otišao za direktora OMV-Istrabenza (neposredno prije početka hrvatsko-slovenskoga "naftnog rata"), a ostali zainteresirani ostali su čekati svoje prilike.

Na ishod Drnovšekove odluke o predsjedničkoj kandidaturi sve je vrijeme čekao France Arhar, bivši guverner Narodne banke Slovenije, čijoj briljantnoj monetarnoj politici Slovenija duguje stabilnost i prosperitet. Umjereni konzervativac Arhar bio je u permanentnome latentnom sukobu s liberalnom Vladom, upravo onakvom kakav je uobičajen između vlada i centralnih banaka u stabilnim demokracijama. Sve slovenske konzervativne stranke već su istaknule svoje predsjedničke kandidate, a ni jedan od njih nema ozbiljnih šansi u biračkome tijelu. Arhar će na izborima nastupiti po "Kučanovu receptu", kao neovisni kandidat skupine građana, a poduprijet će ga i snažan bankarsko-investicijski lobi, kojemu sam pripada. Šansu da mu bude ozbiljan protukandidat ima tek sadašnji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel, postane li on kandidatom svoje stranke — LDS-a.

Tko god od predsjedničkih kandidata pobijedi na izborima ove jeseni, slovenska će se politička scena bitno promijeniti, a obojica ozbiljnih kandidata za mjesto predsjednika Republike donijela bi jačanje konzervativne političke opcije. Predsjednik Kučan svoj je politički utjecaj iskorištavao i za zaustavljanje liberalizacije slovenskog tržišta, njegov je lobi bio branom prodaji banaka i najprofitnijih poduzeća strancima, a liberal Drnovšek sve je očitije zagovarao liberalizaciju vlasničkih odnosa u Sloveniji. Posljednjih je mjeseci, zbog slučajeva privatizacije pivovare Union, Ljubljanske i Mariborske banke, Drnovšek u sve dubljem sukobu s lobijem slovenskih direktora, a taj sukob dodatno slabi Vladu.

Promjene u Sloveniji ne mogu proći bez utjecaja na odnose s Hrvatskom. Za razliku od Drnovšeka, koji je zagovarao umjerenost i kompromis među državama, Rupel je uvijek imao tvrd stav prema Hrvatskoj. U pitanju razgraničenja u Piranskom zaljevu, on je slovenski maksimalist, konačno osobno je vezan uz Piran, u kome je njegov djed nekoć bio gradonačelnikom. Arhar očekuje potporu konzervativne Slovenije, puno sklonije "maksimalističkim" zahtjevima, a sporazume što ih je Drnovšek postigao o razgraničenju i nuklearki Krško smatra nepovoljnima za Sloveniju.

U idućim mjesecima, očito je, slovenska će politika kliziti prema konzervativizmu, a dođe li nakon izbora do "kohabitacije" između pretežno liberalne Vlade i konzervativnoga predsjednika Republike, u kombinaciji s krizom u Liberalno-demokratskoj stranci i bolešću premijera Drnovšeka, moglo bi to biti uvodom u ozbiljnu političku krizu. Neriješeni odnosi s Hrvatskom u toj bi krizi postali dodatnim ulogom na konzervativnoj strani.

Padnu li u takvim uvjetima u vodu sporazumi što su ih postigli Račanov i Drnovšekov tim, prije svega sporazum o nuklearki, koji je u procesu ratifikacije pred oba parlamenta, ali i onaj o razgraničenju, koji je parafiran, ali ne i potpisan, svi važni problemi, što nas prate u desetljeću neovisnosti obiju država, mogli bi se otvoriti kao dublji nego ikad i bitno otežati političko stanje u objema državama.

Davor GJENERO