Otoci poznaju tri vrste posjetitelja. Najbrojniji su oni ljetni, kratkoročni. U životu tih kopnenih ljudi otoci su mjesta na kojima se događa nezaboravno. Četiri "S" kažu teoretičari prema početnim slovima engleskih riječi za more, sunce, pijesak i seks. Priče počinju u djetinjstvu, u dječjem kampu u Nečujmu, na Obonjanu, odmaralištu Naša djeca u Milni. Potom zaljubljenost u romantičnoj Vrboskoj, dvostruko plavoj Komiži, diskoklubu s noćenjem na žalu u Bolu, koraljnom Zlarinu ili poput safira zelenom Lastovu. Već su na brodicama, manjim, otkrivaju Stipansku, Livku, Mekićevicu, Tihu, Tri porta, Srebrnu. Neki, južnije, do Elafita. Drugi u Potkućinu, Kosirnu, Soline, Kukljicu. Sljedećih godina, apetiti rastu, brodovima do Sušca, Palagruže, Žirja, Sušaka. Brodovi sve duži i širi, interesi promijenjeni. Nešto punije novčarke prazne se u statusnim destinacijama na Mljetu, Korčuli, Hvaru, Braču, Kornatima.

U tom vremenu i na nenaseljenim otocima nađe se netko tko će na žaru od loze prisloniti gradele s ribom i dodati čašu crnoga vina. Još kasnije, u fazi mudrosti, povratak prirodi, mirnim staništima, šetnjama stazama prepunim mirišljiva bilja. Neki svoja otočna sjećanja slažu izvan svega toga. Na Brijunima, na primjer. U mozaik nezaboravnog, ovi kopneni ljudi, pored prirode i vlastitih veselja, obvezno ugrađuju i otočane. Oni su vedri, prijateljski raspoloženi, suncem opaljeni i nedjeljom odlaze u crkve.

Otočani, međutim, znaju, stvari stoje ponešto drukčije. Znaju ono što će i posjetitelji i budući vlasnici otoka i otočića ubrzo shvatiti. Otoci su dijelovi kopna okruženi morem. Oni znaju da mnogo toga ovisi o vremenu i godišnjem dobu. Bonaca znači nesmetano prometovanje, do Ščedra ulovit za ručak, na Slimu odnijeti i zapaliti smeće, prebaciti se do Dubrovnika, Makarske, Splita, Trogira..., a ako je u zraku maestral ili burin još te i rashladi. Sva zračna kretanja viših bofora donose brigu, prisilni privez, a ponekad i tragedije na hridima. Tada možeš gledati televiziju ako ima struje i ako ti repetitor propusti signal. Možeš otići u prodavaonicu i kupiti skupu robu koja je uglavnom stigla s kopna. Pri tom moraju jako paziti da se ne povrijede, uzimati lijekove za preventivu, jer prijevoz do najbliže kopnene bolnice, ako je uopće moguć, jednak je pothvatima za koje se dobiva orden. A u dugim zimskim noćima omiljena im zabava postaje proklinjanje televizijskih urednika koji Marisol i slične sapunice emitiraju u dnevnim terminima.

Nerežišću, Visu. Češće su to pojedinci kao izvidnica vlastitoj obitelji. Stižu, ljeti, prepuni entuzijazma koji s dolaskom zime u prohladnim vikendicama koje im služe kao odskočni smještaji postupno nestaje ustupajući mjesto spoznaji o smanjenoj socijalnoj sigurnosti. S lakšim bolestima od kojih do tada nikada nisu patili, s mislima na ono odakle su došli, ako se ne prižene, ako ne prihvate pravila otočne igre, izdrže još poneko ljeto ne uspijevajući se prilagoditi.

Treći su oni s početka teksta. Potencijalni vlasnici otoka. Vjerujem da im se u glavama pored razonode i odmora vrte i ideje razvoja. Sve dok ne stupe na vlastito. Tada će otkriti ekonomsku pozadinu obalnog pojasa te da ni sunčalište ne smiju betonirati, kako to da je na otoku sve skuplje i nema tržnih viškova, a zemljište je neobrađeno, zašto je ove godine more odnijelo sve ono što su prošle godine investirali. Na kraju, vlasnici će shvatiti: sve ono što otoke čini rajem u isto je vrijeme i pakao. U rutini jutarnjeg poslovanja ponudit će svoje otoke na prodaju.

A onda će, kao što se to već jednom prije nekoliko godina sa svjetionicima na vanjskim otocima dogodilo, istina, tada bez rezultata, nekolicina osviještenih doći s ponudom da otkupe otoke za jednu kunu. Da organiziraju pomorske parkove, biološki monitoring, geološke staze, održivi ulov ribe i istraživanje podmorja. Dostupne svima. I prvima i drugima i trećima. Naročito djeci. Jer djeca imaju sposobnost koju odrastanje ukida. Dovoljno je da budu i svaki se pakao pretvara u raj.