O sposobnosti našeg pravosuđa da procesuira ratne zločince ne treba trošiti riječi, ali što je s odborima za čuvanje vlastitih digniteta spremnim da pod hrvatskim prozorima nasiljem brane državu od sudova? / Granić: Bojati se iskustava iz ranijih slučajeva i stjecanja novih značilo bi i pravosudno podlijeganje onima kojima ciljevi procesuiranja ratnih zločina i čvrstine pravne države, ugleda sudova i Hrvatske nije ni na kraj pameti

Pravila se znaju pa će službeni hrvatski prijedlog Međunarodnom sudu u Haagu biti podnesen ovih dana. U kakvoj je to vezi sa suđenjima koja obuhvaćaju prostor bivše savezne države nije teško otkriti. I dok Srbija, na primjer, traži da se sudi isključivo u tamošnjim sudovima, malo je vjerojatno da je samo Milošević zalog povjerenja međunarodne zajednice na temelju kojeg bi se takvom zalogu udovoljilo. Hrvatska pak godinama gradi odnos uzajamnog povjerenja Suda i državnih tijela, a suđenje u Rijeci (»gospićka skupina«) i Splitu (slučaj iz ratne luke »Lora«) pokazuju da se hrvatski sudovi mogu nositi s tim predmetima.

No, nije sve tako idealno. Valja podsjetiti koliko je Hrvatsku stajala »priprema« suđenja Norcu i Oreškoviću, pri čemu su blaćenje alkarskih tradicija i proglašavanje optuženika počasnim građanima Splitsko-dalmatinske županije samo estradni rep žestokih političkih napetosti. Treba podsjetiti i na »obećanje« koje su državni činovnici županijskog ranga dali suprugama optuženika iz »Lore« da nitko neće suditi njihovim muževima i da će oni uskoro slobodni doći kućama. U oba je slučaja riječ o pričuvnoj političkoj varijanti, dok se ne završe izbori. I to je poznato, računa se na pobjedu HDZ-a i njemu pridruženih stranaka. Iz toga bi se dalo naslutiti da i Vlada ima političku rezervu, očekujući da će mandat ove vlasti biti produžen.

Zvuči grubo, ali u takvim uvjetima urednog suđenja jednostavno ne može biti. Jer, iskustvo uči da se Pravda spetljana s politikom ne ostvaruje. I da su prethodnih godina sudovi, ma kako se to sad obranaški činilo, u područje predmeta iz ratne sfere ulazili na prstima i uglavnom neuspješno (»slučaj Pakračke Poljane«, na primjer). A onda, i suradnja s Haaškim sudom krenula je tek nakon promjene vlasti, pri čemu svatko i u svakom trenutku političkog neraspoloženja bez posljedica može ustvrditi da su siječanjski izbornici zapravo izdali Domovinski rat. To što Hrvatska više ne dobiva diplomatske i gospodarske batine zbog izbjegavanja suradnje s Carlom del Ponte, raznim stožernim dignitetima uopće nije važno.

Olako prihvaćajući konferencijsku borbu u javnosti o autentičnosti dokumenata kojima bi se sudovi trebali pozabaviti, da su im dostupni, mjerodavna tijela (Državno odvjetništvo, na primjer) poigrava se sa zakonskim odredbama. A one u slučaju pomaganja ili prikrivanja počinitelja kaznenog djela ili tragova relevantnih za sudovanje predviđaju zatvorske kazne. Tko će ih izreći kad se javnoj bahatosti ni jednim paragrafom nije stalo na rep? Makar u Saboru vole te haaške rasprave, u koje se naravno mnogi razumiju, pa makar i ulazak Dražena Budiše u Vladu, s obzirom na neke njegove ranije izjave i postupke o haaškom procesuiranju hrvatskih vojnika, realni tumače njegovim glavnim motivom, ni to nije omelo premijerski kabinet.

»Vlada je svjesna političkih rizika. Ali, do pravne države i njene čvrstine bez takvih se iskušenja ne može«, kaže dr. Granić. »Bojati se iskustava iz ranijih slučajeva i stjecanja novih značilo bi i pravosudno i upravno podlijeganje onima kojima ciljevi procesuiranja ratnih zločina i čvrstine pravne države, ugleda sudova i Hrvatske, nije ni na kraj pameti«.