Ukratko, znači da Hrvatska mora prestati slati u svijet višeznačne poruke - jednu koja dolazi od Predsjednika, drugu od Vlade, treću od parlamenta, četvrtu od Ministarstva vanjskih poslova, petu od... No, ovako lijep dogovor, nakon zaključka da Hrvatska u zemljama Europske unije stoji poprilično dobro, tek treba provesti u djelo jer se izazovi ponovno nagomilavaju. Hrvatski veleposlanici još nisu ni čekirali avionske karte za povratak u europske metropole, a već su se pojavili novi-stari problemi.

Slovenci su se priopćenjem pobunili jer je Picula najavio diplomatsko lobiranje protiv inicijative u Europskom parlamentu da se spriječi moguća međunarodna arbitraža za Piranski zaljev. Slovenija je bliža Bruxellesu, pa grabi svaku mogućnost da se potvrdi ishitren Račanov paraf na sporazum o hrvatsko-slovenskoj granici na moru. Slovenska inicijativa u Europskom parlamentu namjerno je zaboravila da sporazum nije potpisan. No, slovenski potez sasvim je legitiman. Da je u poziciji, činila bi to i Hrvatska. Ovako je prisiljena na lobistički protuodgovor, a on bi vjerojatno bio efikasniji da ga Picula nije najavio, i to na konferenciji za novinare.

Ministar smatra da loša koordinacija hrvatske vanjske politike dosad nije donijela štetne nego samo groteskne situacije. No, morat će se prestati ponašati kao da se to njega ne tiče, odnosno kao da je u vanjskoj politici neki nepristrani promatrač. Bez obzira na složene odnose unutar koalicije, koji često znaju biti izlikom za nedostatak hrabrosti za suprotstavljanje glupostima. U europskim državama, s puno problematičnijim odnosima unutar vlasti i teškim kohabitacijama, vanjska politika je usklađena.

Priča o produktivnom sastanku s veleposlanicima završila se onoga dana kad su spomenuti napustili Zagreb. Problemi s koordinacijom ipak se moraju rješavati u Zagrebu. I to odmah. Za početak bi uistinu bilo dobro da hrvatska diplomacija na vrijeme bude službeno obaviještena o vanjskopolitičkim temama o kojima se raspravlja na Vladinoj koordinaciji, umjesto da to do Zrinjevca dođe slučajno. Tad bi se doista mogla postići prava koordinacija - različita mišljenja nisu nikakvo zlo. Ovako se različita državna tijela u vanjskoj politici igraju mačke i miša; kako progurati nešto da ona druga strana ne sazna, ili da sazna prekasno.

No, vremena za groteske više nema. Zahvaljujući njima, naime, Hrvatska već godinama ne donosi ustavni zakon o pravima manjina, i dalje ima problema s povratkom izbjeglica, kasni se sa zakonom o deviznom poslovanju, zakonom o azilu. O tim konkretnim političkim pitanjima koja se moraju riješiti ove godine, ustvrdio je ministar Neven Mimica, ovisi Unijino prihvaćanje hrvatske kandidature najavljene za početak sljedeće godine. Na tome će Hrvatska u Bruxellesu proći ili pasti.

Hrvatskom ministru vanjskih poslova uza sve probleme ipak je lakše nego njegovu kolegi Colinu Powellu. Dok Picula, zbog posljednjih dobrih poteza, ima problema s raznim koalicijsko-saborskim biserima, Powella i njegove ljude u State Departmentu muče vlastiti predsjednik i njegovi jastrebovi iz Pentagona, koji mu uporno miniraju mirovne napore na Srednjem istoku. Kad pak europski diplomati o hrvatskoj vanjskoj politici govore pozitivno, na prvom mjestu spomenu predsjednika Mesića.