UNATOČ NOVOM PRITISKU "NACIONALNE RETORIKE" REGIONALIZAM JE SVE ŽIVLJI

Istra je prva pristupila asocijaciji europskih regija, "euroregijski obrazac" preuzeli su Međimurci, a Kramarićev Osijek je postao žarištem transgranične suradnje s Pečuhom, Novim Sadom i Tuzlom

Vladavinu Franje Tuđmana u Hrvatskoj obilježio je radikalni centralizam. Za državu, koja je tako naglašeno zemlja regija, kao što je to Hrvatska, to je krajnje neefikasan način vladavine. Agresija, kojoj je Hrvatska bila izložena, pogodovala je centralizaciji jer su ideja o "jedinstvu sudbine i karaktera" i uvjerenje da je napadom na Vukovar ili Dubrovnik ugrožena egzistencija svakog pripadnika hrvatskoga političkog korpusa čvrsto prožimali Hrvatsku.

Tek su Istra i Međimurje, zbog svoga perifernog položaja, ostali kompaktne regije. Ne slučajno, upravo su te dvije županije postale vodećima u Hrvatskoj, stvorivši regionalnu vlast sposobnu svojim građanima pribavljati javna dobra bolje nego što je to radila središnja vlast. Ove su prirodne regije ostale jedina područja na kojima autoritarni pokret predsjednika Tuđmana nikada nije stekao osjetnu potporu, a izbjegle su i dvije najveće tragedije što su se dogodile ostatku Hrvatske. Izbjegle su jačanje nacionalne isključivosti i represiju prema "drugima", ali i goleme privatizacijske pljačke koje su uništile privredu i raslojile hrvatsko društvo na uzak sloj bogatih i većinu osiromašenih. Istrani su bili glasniji, svoju su posebnost rado isticali, suprotstavljajući pritom svoje "istrijanstvo" vehementnome tuđmanovskom hrvatstvu, ali presudne su bitke ipak dobivali u tišini, kao onda kad je vodstvo IDS-a koncentracijom županijskoga i općinskog novca "isplatilo" Miroslava Kutlu i potisnulo ga iz Istarske banke. Slično, ali "decentnije", ponašala se i garnitura liberala i narodnjaka koja je vodila Međimurje.

Istra je prva, još u vrijeme dok je Hrvatska bila izolirana zbog Tuđmanovih "avantura", pristupila asocijaciji europskih regija. Obrazac prekogranične suradnje i "euroregijski obrazac" preuzeli su i Međimurci, koji se dobro razumiju sa slovenskim Prekmurcima. I područje Dubrovnika, koje je kao rubno ostalo nerazbijeno Tuđmanovim županijskim krojem, nakon što su demokratske stranke 1998. uspostavile većinu, pokušalo je primijeniti isti recept europeizacije, ali u početku s manje sreće. Naime, za razliku od Istre i Međimurja, s vlastima "kompatibilnima" onima u susjednim regijama, Dubrovnik graniči s Trebinjem u BiH i Herceg Novim, koji je uporište Miloševićevih pristaša u Crnoj Gori.

Decentralizacija je bila jedna od temeljnih odrednica programske deklaracije Vlade Ivice Račana. Za razliku od do sada prevladavajućega voluntarističkog pristupa, Račanova se Vlada nije odlučila prihvatiti "škara i platna" i preko noći prekrojiti regionalnu strukturu zemlje. Decentralizacijski je proces započeo postepenim promjenama — prenošenjem na općine, gradove i regije dijela državnih nadležnosti u "pribavljanju javnih dobara" i, logično, prenošenjem dijela sredstava jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Već su prvi potezi decentralizacije, međutim, pokazali da je u strukturi od šestotinjak gradova i općina te 21 županije nemoguće obavljati prenesene poslove te da je nužno okrupnjavanje jedinica lokalne uprave.

Početak procesa decentralizacije doveo je i do mijenjanja svijesti i početka napuštanja etatističkog mentaliteta. U zemlji su počela prva interesna povezivanja oko gravitacijskih središta, velikih gradova, a demonopolizacija vanjske politike, što je potiču i Vlada, ali i nekonformistički predsjednik Mesić, počela je i u drugim dijelovima Hrvatske dovoditi do buđenja "transgraničnih inicijativa". Gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić uvijek je bio jedan od hrvatskih "političara inovatora", a njegov je grad postao žarištem novoga impulsa transgranične suradnje između Pečuha u Mađarskoj, Novoga Sada, Tuzle i Osijeka. U Tuzli i Novom Sadu uspostavljene su, pak, lokalne vlasti, koje participiraju na jednakim liberalno-demokratskim vrijednostima kao i Kramarićev Osijek. Nasuprot Tuđmanovu konceptu o Hrvatskoj kao srednjoeuropskoj državi, kojoj je povijesna misija "kultivirati Muslimane" i apsorbirati Bosnu, a prema Srbiji uspostaviti sanitarni kordon, sada se na istoku Hrvatske počinje kapitalizirati drugi koncept — koncept Hrvatske kao kontaktne, multikulturne države. Nasuprot konceptu "nacionalne države", što ga je ostvarivao Tuđman i u kome su manjine bile tek remetilački element, sada one postaju "mostovima prekogranične suradnje". Upravo iz regije, koja je bila najteže pogođena ratom, sada, eto, dolazi impuls državnoj politici da se odustane od politike tvrdoga viznog režima na granici prema Srbiji. Taj je zahtjev posve pragmatičan — takav režim, naime, šteti ekonomskoj razmjeni i sprječava otvaranje u Hrvatskoj toliko željenih radnih mjesta.

Karakter Hrvatske se očito mijenja. Oni koji ulaze u transgraničnu suradnju iskustva Mađarske smatraju dragocjenim kapitalom i spremni su učiti (među ostalim i o tome kako iz europskih fondova namaknuti novac za svoje projekte). Njezin se karakter također mijenja i zbog decentralizacije, ali i političkih promjena, što se postepeno događaju u Bosni i Hercegovini i Srbiji (prije svega Vojvodini) te Crnoj Gori. Čak i onda kad na nacionalnoj razini ponovno jača pritisak "nacionalne retorike", fleksibilnost lokalne uprave i zajednički interesi regija, odvojenih državnim granicama, postaju protutežom tome. Tako Vlada premijera Račana, koliko god se činila sve slabijom, decentralizacijom "posebnih politika" (policy), pa tako i vanjske, ipak ostvaruje preduvjete za preobrazbu Hrvatske, nakon koje nacionalistički centralizam više jednostavno neće biti moguć.