Ipak, Ortynski je na sjednici parlamentarnog Odbora za pravosuđe bio netipično zavjernički misteriozan. Unatoč najavama po kojima je spreman reći čak i imena glavnih protagonista spektakularne sprege politike, medija i organiziranog kriminala, nakon susreta sa zastupnicima procijedio je tek toliko da će famozni kufer, i dokazne materijale koje on krije, proslijediti svojem nasljedniku.

Javnost, željna skandala, ovoga je puta ostala kratkih rukava. Pa tako, zahvaljujući profesionalnosti Radovana Ortynskog prema istragama i sudskim procesima koji su u tijeku, još uvijek nitko u Hrvatskoj ne zna tko je stajao iza ubojstva agilnog sindikalnog lidera željezničara Milana Krivokuće, tko je zamutio kašu oko Dubrovačke banke, a tko je i kako prodao Večernji list. Kao što su još uvijek ostala nepoznata i imena ubojica obitelji Zec ili Milana Levara, naručitelja likvidacije načelnika osječke policije Josipa Reichl-Kira, pa i glavnog ceremonijal-majstora koji je sada već davne 1993. godine servirao Slobodnu Dalmaciju na Kutlinu tajkunizacijsku trpezu.

Neke od ovih slučajeva spomenuo je sam Ortynski, neki su se tijekom posljednjih 12 godina, zahvaljujući jednako rijetkim koliko i upornim medijima koji su u vehementnim tranzicijskim vremenima ostali izvan dohvata HDZ-ove medijske šape - uspijevali sami nametnuti kao paradigme teze o političarima do grla umočenima u prljavu baruštinu kriminala. Svim ovim primjerima - ili barem njihovoj golemoj većini - zajedničko je da se o njima danas, desetak godina nakon što su nastali, zapravo sve već zna.

Otuda i trivijalnost misterija o putnoj torbi i Ortynskom koji je u nju konspirativno strpao sve dokaze. Uljuljkan u sagu o vlastitoj veličini, kojoj je uvelike pridonio i medijski skovani ep o hrvatskom Eliotu Nessu, bivši glavni državni odvjetnik propustio je objasniti kako njegov ulazak u milijunsko društvo uspješnih političkih enigmata koji su od prve znali tko je zapravo peti ortak nije bio popraćen i adekvatnim mjerama. On je bio čovjek koji je, skalpelom preciznog pravnika i beskompromisnog tužitelja, trebao gnjusnu rak-ranu koja postoji na anemičnom tkivu hrvatske države jednom za svagda skalpelom odstraniti.

U revoltu, drakonsku je dijagnozu ponovio tek nakon što mu je šup-kartu udijelila ista ona vlast koja ga je prije 14 mjeseci na tu dužnost i postavila, pa joj se, zauzvrat, "osvetio" upakiravši priču o sprezi politike i kriminala u izvještaj o radu Državnog odvjetništva koji se odnosi na vrijeme njezine vladavine. Kad je trebalo skupiti hrabrost i uprijeti prstom u medijske moćnike koji su umreženi s kriminalnim, političare koji primaju proviziju za namještanje unosnih poslova i gospodarstvenike koji prikrivaju vlastiti kriminal, Ortynskom je zapela kost u grlu.

Blindiranom kuferu, namještenoj pozi i kerberskom gardu usprkos.