Tjednik Nacional primijenio je u najnovijem broju dosad prilično neuobičajenu praksu. Publicirao je neobjavljeni tekst kolumnistice Novog lista Jelene Lovrić u kojemu se iznose detalji sa sastanaka Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti iz 1995. godine. Glavni urednik riječkog dnevnika Zdenko Mance navodno nije želio objaviti taj tekst uoči Sedmog sabora HDZ-a 21. travnja, pod obrazloženjem da se ne želi svrstavati ni na čiju stranu u obračunu Ive Sanadera i Ivića Pašalića. Nakon toga, Jelena Lovrić otišla je na godišnji odmor, što je redakcija Nacionala protumačila njezinim protestom zbog navodne cenzure Novog lista. Otišli su i korak dalje pa nagađali da je ona otišla na odmor kako bi razmislila hoće li u Novom listu ubuduće objaviti i slovca.

Zdenko Mance odlučno je demantirao navode Nacionala. U priopćenju objavljenom uz tekstove Nacionala i sporni članak Jelene Lovrić glavni urednik i direktor riječkog dnevnika objasnio je da razlog neobjavljivanju teksta nije bio skori sabor HDZ-a, već "temelj uređivačke politike" prema kojemu se koriste samo "javnosti dostupni i personalizirani izvori informiranja". Na kraju, Mance je postavio pitanje odakle Nacionalu sporni tekst.

Jelena Lovrić ne želi komentirati čitav slučaj. Samo je željela ponoviti kako ona sporni tekst nije ustupila Nacionalu, kao što je i Zdenko Mance decidirano ustvrdio da on nije "procurio" iz uredništva riječkog lista. I dok su se svi dali u potragu za Nacionalovim "dubokim grlom", Slobodna Dalmacija došla je do istoga, čak i puno šireg materijala oko kojega je Nacional iskonstruirao čitavu aferu o prijateljstvu Zdenka Mance i Ivića Pašalića.

U njemu Pašalić uopće nije glavni lik. Svoje zapažene role odigrali su i mnogi drugi, sadašnji i bivši dužnosnici HDZ-a na čelu s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Iz bilješki sa sjednica VONS-a vidljivo je da se državni vrh bavio demografskom politikom, unutarnjim neprijateljima, prisvajanjem Federacije BiH, humanim preseljenjem, odnosom prema Americi i Europskoj uniji, "peglanjem" stranačkog imidža te socijalnom situacijom u zemlji.

Tako je u lipnju 1995. godine Nikica Valentić na zatvorenom sastanku tvrdio kako je "nužno apsolutno smanjivanje svih prava", jer će se u suprotnom "budžet teško zatvoriti". Predložene su tada vrlo konkretne i radikalne mjere: smanjivanje plaća, nepovećavanje ukupnih prava, pa čak i isplate dijela plaća "u drugim agregatnim oblicima", a ne samo u gotovini. Nekoliko mjeseci poslije, nakon akcije Oluja, Valentić je upozoravao na nužnost dizanja stope gospodarskog rasta na 15 posto, jer se u suprotnom neće moći ispuniti postavljeni ciljevi.

Na sjednicama VONS-a govorilo se i o demografskoj politici. Tako je zabilježen zanimljiv prijedlog dr. Ivice Kostovića, bivšeg predstojnika Ureda predsjednika i ministra znanosti. On je kao jedan od prioriteta državne politike naglasio potrebu za naseljavanjem Istre bosanskim Hrvatima. Ustvrdio je da za "naseljavanje Istre nisu potrebna sredstva, jer Hrvata iz Bosne ima dovoljno". Čuli su se i drugi zanimljivi prijedlozi, poput onog o dovođenju Janjevaca u Voćin "s namjerom da se promijeni demografska slika tog područja". Franjo Tuđman podržao je čak i ideju o razmjeni stanovništva, upozorio na važnost "fleksibilnog odnosa prema hrvatskim Srbima zbog međunarodne zajednice" te predložio da se – "među nama rečeno" – ponudi zamjena s Hrvatima u Vojvodini i Srbiji, uz opasku kako se to "ne smije napisati".

Budući da su oni, po riječima Jure Radića, "najpodmitljiviji i najpotkupljiviji narod na svijetu", dr. Ivica Kostović izašao je s novim rješenjem. Predložio je da Ured za prognanike u suradnji s lokalnim vlastima pronađe Hrvate koji će kupiti polurazrušene srpske kuće, hrvatska banka dat će tim Hrvatima kredit, oni Srbima novac uz potpis kako se više nikada neće vratiti u Hrvatsku. Franjo Tuđman tada je odlučio: "Dobro, napravimo to".

Na jednom od brojnih sastanaka državnog vrha, negdje u drugoj polovici devedesetih, Franjo Tuđman negodovao je zbog činjenice da tajne službe još nisu napravile analizu tko stoji, "u idejnom i financijskom smislu", iza stvaranja i održavanja neprirodne udruge koja ide od desnice do ljevice, od Parage do Račana. Tuđman je tada tražio da se pod svaku cijenu utvrdi "tko je glavni, tko je kolovođa, tko organizira opozicijske medije i javne manifestacije neslaganja s režimom". Javne medijske i društvene manifestacije nezadovoljstva HDZ-ovim režimom Tuđman je tumačio "borbom protiv HDZ-a, protiv ove Hrvatske, protiv Predsjednika".

Tuđman je to tumačio, navodi se u bilješkama sa sjednica VONS-a, tvrdnjom kako je Hrvatska glavna smetnja imperijalnoj politici, velikim igrama sa strateškim pretenzijama. On je toga navodno odavno bio svjestan i zato je ondašnjem ministru policije Ivanu Jarnjaku rekao da nikako ne smije dopustiti održavanje mitinga za Radio 101 na Trgu bana Jelačića u studenom 1996. godine. Jarnjak ga, kako je poznato, nije poslušao pa je ljutiti Predsjednik upozorio: "U budućnosti kad državni poglavar nešto kaže, nema više pogovora!"

Međutim, dodaje Mateša, čak i kad bi Hrvatska doista činila sve što može i doista željela ući u Europsku uniju, "to joj ne bi uspjelo prije 2010. godine". "Do tada će se Europska unija raspasti", neočekivano se ubacio Jure Radić, a Tuđman poklopio: "To nije prva Europa koja bi se raspala".

Iako je u to vrijeme Hrvatska već donijela Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom, prema kojemu je bila obavezna izručiti sve osumnjičene za ratni zločin, bivšoj vlasti prije svega je bilo u interesu "da ih što više zaštiti". Tuđman se na sastancima državnog i stranačkog vrha hvalio kako je on pokazao odlučnost Hrvatske da štiti ljude čim su objavili optužbu protiv skupine Hrvata iz BiH . Pohvalio se da je generala Tihomira Blaškića iz Bosne povukao u Hrvatsku – "ne da bi ga unaprijedio, nego da bi ga zaštitio".

U vezi s Bosnom naglašavali su se i identični interesi Hrvatske i Miloševićeve Srbije. Državni vrh toliko je bio uvjeren u mogućnost dobre suradnje s Miloševićem da se, u zatvorenom krugu, potpuno otvoreno razgovaralo o tome da "Miloševiću treba olakšati situaciju", u smislu potpore ukidanju sankcija SR Jugoslaviji. Pašalić je dodao kako to ne treba uvjetovati "rješenjem Bosne", pri čemu je i Tuđman dao svoj obol: "Pusti Bosnu, u Bosni si vojnički."

U Predsjedničkim dvorima rado se i vrlo opsežno razgovaralo o odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama. Tako se na jednoj sjednici VONS-a, uoči kratkog posjeta Billa Clintona Hrvatskoj, umjesto o državničkim pitanjima raspravljalo o tome "hoćemo li ga počastiti zagorskim štruklima, hoće li doći u uniformi", a netko se čak sjetio dometnuti da je Clinton, vraćajući se iz Tuzle, na "ratnom pohodu", pa bi stoga bilo sasvim razumljivo darovati mu kuburu ili sablju.

Konačno, državni vrh brinuo se o cjelokupnom imidžu vladajuće stranke. O tome je na sjednici VONS-a govorio i Žarko Domljan, istaknuvši kako "nije važno da mi raščistimo ukupnu pretvorbu, nego je važno da nađemo jedan slučaj od kojeg će se napraviti priča". Dodao je kako je to potrebno jer se "svaka stranka hoće pokazati kako je poštena i čista", a Tuđman je zaključio: "Da smo u svakoj županiji jednoga našli, bilo bi dobro. To stalno govorim, ali me nisu slušali."