Pravda je spora, ali i nedostižna - rekli bi cinici u povodu neobične polemike što se zakuhala oko Henryja Kissingera (79). Bio je vjerojatno najuspješniji i najutjecajniji američki državni tajnik 20. stoljeća. Kao najbliži suradnik dvojice predsjednika, Richarda Nixona i Geralda Forda, bio je arhitekt američke politike koja je izmijenila svijet. Zaslužan je za detant sa SSSR-om i Nixonove sporazume s Brežnjevom. Dogovarao je izvlačenje Amerikanaca iz Vijetnama i podijelio je Nobelovu nagradu za mir iako se već tada komentiralo da bi mu bolje pristajala optužba za ratni zločin, jer je vijetnamske pregovarače »omekšavao« teškim bombardiranjem. Pripremio je senzacionalno približavanje s Kinom i Nixonov susret s Mao Zedongom. Njegove mirovne misije na Srednjem istoku bile su barem neko vrijeme plodonosne.

I nakon odlaska iz svakodnevne politike, Kissinger je ostao na tom terenu. Djeluje kao politički predavač, a osnovao je i tvrtku koja stranim vladama i ulagačima skupo prodaje savjete o poslovima u manje poznatim ili politički nepouzdanim zemljama. (Za vrijeme ratnih sukoba na području bivše Jugoslavije preporučivao je da se međunarodna zajednica ne miješa dok se ne postigne ravnoteža snaga, što je u onim uvjetima značilo ravnotežu u korist Srba.)

Kad su, međutim, poslije uobičajenih 30 godina čekanja skinute oznake tajnosti s većine dokumenata iz vremena Kissingerova najživljeg djelovanja, otkrivene su mnoge neugodne tajne, odnosno potvrđene su stare sumnje. Žrtve vojne diktature u Čileu pokrenule su nekoliko sudskih postupaka u svojoj zemlji, ali i u Sjedinjenim Državama, optužujući, među ostalima, i Kissingera za sudjelovanje u zavjeri da se zbaci demokratski izabranog predsjednika Čilea Salvadora Allendea. Odvjetnici čileanskih organizacija za zaštitu ljudskih prava podnijeli su kaznenu prijavu protiv Kissingera i još nekih američkih dužnosnika, optužujući ih da su pomogli organizirati operaciju »Kondor« šest južnoameričkih država s ciljem uklanjanja disidenata i političkih protivnika.

Potkraj travnja Kissinger je doputovao u London da bi govorio britanskim industrijalcima u Royal Albert Hallu. Dočekali su ga demonstranti i nazvali ratnim zločincem zbog njegove uloge u teškim bombardiranjima Vijetnama, Kambodže i Laosa. Osnovana je i Skupina za hvatanje Kissingera - tvrdi da će mu organizirati suđenje, kada to ne žele britanski sudovi. Vijetnamska vlada izjavila je da Kissinger mora snositi odgovornost za stradanja u Vijetnamskom ratu (poginulo je oko tri milijuna Vijetnamaca i više od 58.000 Amerikanaca).

Kampanju protiv Kissingera londonski dnevnik The Times u uvodniku je nazvao pakosnom besmislicom. Braneći ga, navodi da je - zahvaljujući Kissingeru - povećana globalna sigurnost, sukobi su ublaženi i ojačana je dugoročna stabilnost. A sedamdesete su godine, iz kojih potječe većina Kissingerovih grijeha, bile burne. Hladni rat bio je na vrhuncu, svijet podijeljen, a borba protiv komunizma zahtijevala je teške odluke i prljave kompromise. Događaji u Kambodži, Čileu, Cipru i Indoneziji vodili su u nasilje, građanski nered i ideološke sukobe, što se na Zapadu, kao i uvijek, gledalo kroz prizmu borbe Istok-Zapad. Kissinger je bio odgovoran za američku politiku koja je u nekima od tih zemalja bila kontroverzna i očito motivirana više globalnom strategijom i nacionalnim interesom, nego altruističkom brigom za ljudska prava.

Zahtjeve da se Kissingera uhiti i da mu se sudi za ratne zločine, britanski list proglašava grotesknima. Priznaje da je Kissinger ponekad sigurno postupao manipulantski i makijavelistički, ali nije bio ratni zločinac. Među onima koji bi ga uhićivali su sudac Baltasar Garzon, ponesen uspjehom pritvaranja generala Pinocheta u Velikoj Britaniji, Christopher Hitchens, pisac čije se optužbe zasnivaju na selektivnom citiranju i pretpostavkama, te Peter Tatchell, čiji je pokušaj da se uhiti Kissingera prozirna želja za publicitetom kakav je dobio kad je nešto slično pokušao s predsjednikom Mugabeom.

The Times zaključuje da su pravi osumnjičenici za ratne zločine podobni Slobodanu Miloševiću te da će glupave usporedbe s Kissingerom samo ojačati američku sumnjičavost prema Međunarodnom kaznenom sudu u Rimu. Uistinu, samo nekoliko dana nakon londonske vike oko Kissingera, Bushova administracija najavila je da će SAD povući svoj potpis sa sporazuma već prihvaćenog u Ujedinjenim narodima o uspostavi stalnoga međunarodnoga kaznenog suda. Smeta joj mogućnost da se američki građani nađu pred sudom nad kojim SAD nije nadležan.

Tomislav Butorac