Istraživanja masovnih grobnica u Sloveniji u kojima su nakon Drugog svjetskog rata bez suđenja likvidirani mnogobrojni pripadnici poraženih vojski s područja bivše Jugoslavije i civili koji su ih pratili na tome putu, ovih se dana intenzivira. Slovenska državna odvjetnica Zdenka Cerar, koja provodi i objedinjava istragu, došla je i do konkretnih imena, a najzvučnije je svakako Mitja Ribičič, nekadašnji visokopozicionirarii partijski i državni funkcionar u Sloveniji i Jugoslaviji. Kao što je već i ranije u razgovoru za “Profil” najavila Zdenka Cerar, svi oni koji bi mogli odgovarati kao naredbodavci ili pak kao neposredni izvršitelji, bit će saslušani, što je ujedno i priprema za eventualne sudske procese koji bi mogli biti pokrenuti za postratne masovne likvidacije.

Saslušavanja onih koje su svjedoci naveli u svojim iskazima, i koji su još uvijek živi, provode se sistemom piramide, od baze prema vrhu, a osamdesetotrogodišnjeg Mitju Ribičiča u to se doba spominjalo kao dužnosnika OZNA-e koja je bila zadužena za likvidacije. Ime nekadašnjeg predsjednika jugoslavenske Vlade, člana Predsjedništva SFRJ i CK SKJ, i ranije se dovodilo u izravnu vezu s masovnim poslijeratnim stratištima. Prvi predsjednik slovenske parlamentarne komisije koja je istraživala poslijeratna masovna ubojstva dr. Jože Pučnik u razgovoru za “Profil” rekao je da državna odvjetnica ima dovoljno dokaza o počiniteljima tih zlodjela, da se imena nalaze u arhivima slovenskog parlamenta, a o političkoj volji ovisi hoće li država biti voljna procesuirati ih ili će čekati “biološko rješenje problema”:

- Mogu dodati da su u arhivu sačuvana neka izvješća okružnih opunomoćenika Ozne o tome koliko su u nekom kraju uhitili osoba i koliko su ih “na mjestu” likvidirali. Takvo izvješće je primjerice sačuvano za Celje s datumom 30. svibnja 1945. godine potpisano od odgovornog oficira Ozne. Postoje i zapisnici politbiroa slovenske komunističke partije koji potvrđuju da je Politbiro nadzirao djelovanje šefa slovenske Ozne generala Ivana Mačeka. Lanac je odgovornosti, makar za objektivnu odgovornost, zatvoren: od Politbiroa KPS do Ozne i Knoja, rekao je dr. Pučnik ne imenujući ali i ne krijući na koga misli.

Otkrivanje i obilježavanje masovnih grobnica poslijeratnih umorstava u Sloveniji počelo je prije desetak godina spontano, tek kao jedan od odraza i izraza višestranačke demokracije, ali bez formalnog državnopravnog okvira. U ovo doba, vjerojatno pod općim političkim dojmom da se u Europsku uniju ne može ući sa skrivenim i pokrivenim humkama brojnih mrtvih, slovenska država nastoji riješiti ovaj ne samo civilizacijski nego još više ideološki i politički problem, pa se zbog toga traži pogodan zakonski okvir koji bi tu složenu temu stavio ad acta.

O svemu se među prvima očitovao slovenski premijer dr. Janez Drnovšek, koji je i obnovio rad vladine komisije za obilježavanje i uređivanje grobnica masovnih poslijeratnih ubojstava. Želeći sa sebe skinuti sumnju o svojoj navodnoj suzdržanosti zbog svoje partizanske prošlosti, uskoro je javno istupio i predsjednik slovenske države Milan Kučan. Potom je uslijedila akcija državnog odvjetništva koja je na terenu angažirala policijske uprave na iskopavanjima grobišta i prikupljanju iskaza preživjelih svjedoka. Predsjednik slovenske države pokušava se pokazati zaštitnikom svih mrtvih: “Njihovi putovi do groba bili su različiti, ali na onoj strani smrti pripada svakom jednako ljudsko dostojanstvo”, kaže Kučan i onda konkretno dodaje što zapravo očekuje od zakona: “uređenje knjige umrlih, kao popisa svih žrtava Drugog svjetskog rata, izdavanje umrlica rodbini, održavanje partizanskih groblja i groblja talaca, spomenika Narodnooslobodilačke borbe, te uređenje spomenika poslijeratnim žrtavama u Kočevskom Rogu i u Teharju”. Zaključuje da zakon o ratnim grobovima “ne piše povijest i ne izriče sudove vrijednosti”.

Nova slovenska zaveza (Novi slovenski zavjet), koja okuplja bivše domobrane (tzv. Bela garda) i njihove simpatizere, ovih dana je izrekla svoj sud o ratu i poslijeratnim žrtvama. Njezin predsjednik Tine Velikonja podsjeća da je za Drugog svjetskog rata u Sloveniji bio i građanski rat i čini još korak dalje u izjednačavanju dviju strana sa zahtjevom da se u zakonu o ratnim grobovima “ne samo partizanima, nego i domobranima priznaje borba za Domovinu”, odnosno da se “postigne pomirba na državnoj razini, da se izjednače obje strane, koje su se našle oči u oči u građanskom ratu”. Velikonja kaže da bi zakon o ratnim grobovima trebao “domobrane imenovati kao žrtve slovenske države” i najavljuje da, ako se to ne dogodi, “Nova slovenska zaveza će pokrenuti ustavni spor”.

Kada smo bili u jednom od zloglasnih krajeva poslijeratnih egzekucija, zlosutnog naziva Crngrob, i zatim o tome pisali, kao o mjestu gdje se završio križni put i za više članova vlade bivše NDH u slovenskoj i u hrvatskoj javnosti se pokušavalo naš tekst osporiti kao puka nagađanja. Tada nam je predočen dokument koji je potkrepljivao tu tezu, ali ga nismo smjeli objaviti, jer je takav bio izričit zahtjev njegovog vlasnika. Ovih je dana završila svoj terenski postupak istraživanja i policijska uprava Kranj i o tome podnijela izvješće državnom odvjetništvu, pa možemo još jasnije osvijetliti činjenice o masovnim umorstvima Hrvata koja su se zbivala od 20. do 25. svibnja 1945. na području Crngroba kod Škofje Loke.

U svom izvješću policija piše da su na području Crngroba likvidirani hrvatske izbjeglice i civili koje su Englezi vratili iz Austrije i izručili jugoslavenskim snagama. Prema svjedočenju očevidaca ove su ljude dovodili ili sa željezničke postaje Trata ili iz logora na Kamnitniku do Balantovih smreka, gdje su ubijeni. Prema pripovijedanju domaćih ljudi, u Balantovim smrekama su četiri bezdana i najmanje dva grobišta. Tamo je približno 300 mrtvih, piše u ovom izvješću. Kada je državno odvjetništvo u Kranju objedinilo te podatke, voditeljica odvjetništva Irena Kuzma izjavila je da su “Englezi u svibnju 1945. godine iz austrijske Koruške vratili i i skupinu visokih dužnosnika vlade NDH i članova njihovih obitelji. U toj skupini je navodno bio ministar

obrane NDH Nikola Steifel i zapovjednik zračnih snaga NDH pukovnik Ivan lhdor. Raspolažemo s izvornim dokumentom na kojemu se nalazi popis s 19 imena, od kojih je 15 označeno i prema svjedočenjima ljudi i povjesničara navodno je ovih 15 ljudi bilo upućeno iz Škofje Loke u Zagreb. Tamo su im sudili, a sedmorica su osuđena na smrtnu kaznu. Glavna državna odvjetnica Zdenka Cerar će pokušati preko hrvatskog državnog odvjetnika pribaviti dokumente koji bi potvrdili te presude. Kod Škofje Loke je ubijeno još oko 50 nižih dužnosnika NDH i članova njihovih obitelji. Postoji mogućnost da je nekoliko žena i djece vraćeno u Hrvatsku, što će odvjetništvo pokušati provjeriti, rekla je Irena Kuzma.

U policijskom izvješću se spominje i novootkrivena “Matjaževa jama u kojoj je nađeno nekoliko kostura odraslih osoba, vjerojatno vojnika”. Ovi podaci se još dopunjavaju i s nekim prilozima povjesničara, primjerice Alojzija Pavla Florjančiča koji navodi da je “na škofjeloškom području 12 evidentiranih grobišta poslijeratnih izvansudskih ubijanja. Engleske okupacijske vlasti u Austriji (5. britanski korpus) su izručile jugoslavenskim vlastima u Rosenbachu visoke funkcionare NDH i članove njihovih obitelji 18. svibnja 1945. godine. U toj skupini bilo je 67 osoba, uključujući žene i djecu. Ova skupina se predala 14. svibnja u Tamswegu, a u Rosenbachu su u tu skupinu uključili još i ministra obrane NDH viceadmirala Nikolu Steifela, te njegovog šefa zračnih snaga pukovnika Ivana Tudora. Ova skupina. je 19. svibnja stigla u Škofja Loku. Sa željezničke postaje su išli pod stražom pješke, s kovčezima i dječjim kolicima u drvene barake na Kamnitniku. O drugoj skupini je manje podataka. Navodno je riječ o većoj skupini civila, koji su bili u transportu zaustavljenom 9. svibnja u Jesenicama. Prema nekim izvorima riječ je o 600 osoba, koje su više dana pod stražom držali u zatvorenim vagonima na kolosijeku”, piše Florjančič o skupini koja je vjerojatno 23. svibnja dovedena u zloglasno stratište Crngrob.

Iz nekoliko izvora čuli smo o masovnoj grobnici nadomak slovenskohrvatske granice kod Dobove. Došli smo do 79-godišnjeg Antona Zupančiča koji čuva izvornu fotografiju s prisilnog rada na zatrpavanju ubijenih žrtava, i to nekoliko mjeseci nakon izvršenih umorstava. Zupančič kaže: “Ova fotografija je snimljena na mjestu gdje je prije bio protutenkovski rov u kojem je zakopano mnogi ljudi koji su tamo bili ustrijeljeni. Zbog vrućine je jako smrdjelo, pa su žene morale na prisilni rad, dosipavati i poravnavati teren. Ovo područje je stalno bilo pod vojnom stražom i zabranom kretanja. Strijeljanja su se čula po noći. U isto vrijeme kada su strijeljali ljude uz tenkovski rov od Mosteca do Dobove (dužine 2,5 kilometara), u župnom dvoru u Dobovi domaćini su zamijetili veće količine zlatnih predmeta. Tih godina mnogo se mladih ljudi odalo piću ili počinilo samoubojstva. To smo povezivali s time da su oni bili na mjestu gdje se danima ubijalo”, kaže Zupančič i dodaje: “Zbog velikog broja mrtvih tijela opet se počela dizati zemlja i žene su morale 1946. godine ponovo zatrpavati to područje. Seljacima je dugo poslije toga bilo zabranjeno obractivati zemlju na tom mjestu”, pripovijeda Anton Zupančič, dodajući da se tada govorilo kako su to bile tisuće Hrvata, vojnika, žena i djece.