Američki predsjednik George Bush u »Washington Postu« pozvao je svjetski poznatog intelektualca, filozofa i jezikoslovca Noama Chomskog , radikalnog kritičara novog svjetskog poretka i američke državne administracije, da se uključi izravno u politiku a ne da sa strane proziva Ameriku kao »vodeću terorističku državu«, jer je i sam kriv za svjetsku krizu.

I oni neupućeniji znali bi da takva vijest može biti samo loša prvoaprilska šala, odnosno da bi Bush i bilo koji američki političar koji bi to izrekao bio javno izvrgnut ruglu do opraštanja sa svojom političkom karijerom. No Hrvatska još uvijek nije Amerika, što se nedavno vidjelo nakon javnog istupa nezavisnih hrvatskih intelektualaca koji su kritizirali aktualnu vlast i stanje u hrvatskom društvu. Odgovor koji je stigao iz vladajuće koalicije, izuzev Zlatka Kramarića , čelnika LS-a, na zamjerke desetorice umnih ljudi na čelu s akademikom Ivanom Supekom, da je hrvatsko društvo obuzela opća razočaranost i da je ova vlast izgubila povjerenje tzv. šutljive većine, jednak je onom komunističkom stavu o intelektualcima kao najvećoj opasnosti i remetilačkom faktoru »savršenog društva«.

To »I vi ste krivi, uključite se u politiku ili šutite« kao poruku intelektualcima predvodi SDP-ovac Zdravko Tomac , onaj isti koji je oblatio još jednog nestranačkog umnika Velimira Sriću kada je razočaran zbivanjima u zagrebačkoj Gradskoj skupštini podnio ostavku na mjesto njezinog predsjednika i odbio podržati bahatog Tomčevog miljenika Milana Bandića nakon što je pao na alkotestu. »Poznato je pravilo da se vrhunski menadžeri okružuju ljudima sposobnijim od sebe, a drugorazredni menadžeri trećerazrednim ljudima«, nedavno je dva puta javno ponovio profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Velimir Srića ukazujući na srž problema i žabokrečine hrvatskog društva nesposobnog da nakon rata i HDZ-ovog pustošenja otvori vrata nade, poštenja i trasira hrvatski a ne pojedinačni put u blagostanje. No, to što je Srića govorio ne odnosi se samo na menadžere svih boja i fela, već i na političare. Po tom poučku nezamislivo je da se jedan Ivan Supek »uključi u rješavanje krize« na način i pod palicom Zdravka Tomca.

Osim toga, Supek se u svom cijelom životu dosljedno i javno suprotstavljao nepravdama i gluposti, stavljajući i vlastiti život na kocku. Uvijek je bio lojalan svjetskim humanističkim principima, a ne državi, partiji, stranci ili njezinim moćnicima. Bio je oponent jugoslavenskoj kraljevini, za rata ga je uhitio Gestapo i htio ubiti, u partizanima se sukobio s boljševičkom strujom, nakon rata s Rankovićem i suludom idejom da se napravi atomska bomba, u Tuđmanovoj eri zalagao se za prava čovjeka i sve ono što je trebalo uslijediti 3. siječnja 2000. a nije... Danas za političare kaže da su »ljudi s četverogodišnjom pameti i u tom roku se vrti sva njihova inteligencija«, te ponovo nastoji naći perspektivu i za najobespravljenijeg pripadnika ovoga društva javno govoreći o problemima koje vidi. Tom i takvom Ivanu Supeku Zdravko Tomac pak poručuje: ili osnuj vlastitu stranku ili dođi meni služiti ili se stavi na listu onih glava koje su dale podršku generalu Gotovini. Ili šuti!

A Zdravko je Tomac svoju političku karijeru izgrađivao kao skutonoša Jakova Blaževića , istog onog koji je vodio proces protiv Stepinca, što je dobro kapitalizirao direktorskim mjestima i paralelnom sveučilišnom karijerom, da bi devedesetih postao socijaldemokrata koji je toliko bio blizak Tuđmanu da je trebao postati i njegov ambasador, da bi danas, nakon što je u poznim godinama postao nacionalno osviješten, rješavao zagrebačku krizu istim onim ucjenjivačkim metodama kojima je svojedobno Tuđman odbijao oporbene kandidate, a Tomac postao predsjednikom Gradske skupštine metropole.