Mnogo je lakše objasniti kako je to Slovenija uspjela razviti tako uspješnu vanjsku politiku – bivši američki predsjednik Clinton volio je često svratiti u Sloveniju, a prvi susret Busha i Putina dogodio se u Ljubljani. Usporedbe često nisu zahvalne, no sasvim je sigurno da je Slovenija, za razliku od Hrvatske, bila lišena ratnih problema, pa je to vrijeme iskoristila za stvaranje efikasne vanjske politike. Onaj subjektivni dio problema Hrvatska je imala zbog bivšega režima koji se nikako nije mogao odlučiti što zapravo želi. Odnosno, znao je da želi europske i transatlanske integracije, ali da pritom ne poštuje pravila tih integracija.

U posljednje je dvije godine hrvatska vanjska politika, zbog same činjenice promjene autoritarne vlasti mnogo postigla na globalnoj razini, no kada je riječ o (ne)važnim detaljima vrlo konkretnih pitanja, poput odnosa s susjedima, ponovno se izgubilo mnogo vremena u lutanjima i sukobu različitih koncepcija unutar vladajuće koalicije. Usporedba s Slovenijom jednako je vrijedna kao i usporedba s Mađarskom. Od samog početka tranzicije obje su zemlje jasno znale što hoće, pa onda i kako će do toga doći.

Ishitrenost i nepromišljenost u vanjskoj se politici skupo plaća, pa je na pregovaračkoj razini hrvatska vanjska politika često u defanzivi. Najgore je kada se nešto obeća, a onda se obećanje povuče. Račan je parafom na sporazum o granicama nešto obećao, da bi se sada takva odluka pokušala povući. Na brzinu i bez promišljanja o efektima, odlučeno je o naftnim koridorima. Onda se odluka trebala povući. Slično smo zapali u probleme i u pregovorima s Italijom. Stoga Slovencima ne treba zamjeriti što koriste svaku prigodu da ojačaju svoju pregovaračku poziciju. To bi činila i Hrvatska da može.